Domaći filmovi su, nažalost, u lošem položaju. I pored velikih uspjeha domaćih autora izvan granica naše zemlje, i dalje se ne usvaja Zakon o kinematografiji, koji bi omogućio kontinuirano finansiranje proizvodnje svih vrsta filmova. Time bi se omogućio nesmetan rad svim filmskim profesionalcima koji danas jedva održavaju pojedina zanimanja
Kada vas američki magazin „Variety“ uvrsti na listu najtalentiranijih rediteljica u Evropi, tada znate da je poslovni put koji ste ostavili iza sebe itekako imao smisla. To se desilo našoj priznatoj i respektabilnoj rediteljici i scenaristici Ines Tanović. Rođena Sarajka režirala je kratke igrane i dokumentarne filmove; „Krugovi“, „Idea“, „Geto59“, „Rudnik“ „Sindrom“, „Jedan Da na Drini“, „Živi spomenik“…, dok je njen prvi dugometražni igrani film „Naša svakodnevna priča“ bio bh. kandidat za Oscara 2015. godine. Također, prikazan je na 40 međunarodnih festivala, osvojivši brojne nagrade.
One za Ines nisu predstavljale zatvaranje umjetničke knjige, već novu stranicu koju je i dalje uspješno pisala. Posljednji film iz njene radionice „Sin“ premijerno će otvoriti jubilarni 25. Sarajevo Film Festival. Tanović na filmsko platno donosi savremenu priču o međusobnim odnosima četveročlane sarajevske porodice, u kojoj je jedan od sinova usvojen.
Karijera Ines Tanović zaslužuje mnogo više od jednog intervjua. Ines je posebna, ispod njenog samo naizgled suzdržanog izraza lica je umjetnica velikog duha. „Sin“ je bio povod za naš razgovor, u kojem su neizostavna bila i njena sjećanja na rodni grad, oca i filmove u kojima je ostavila značajan pečat kao scenaristica i rediteljica.
– Izuzetna čast je otvoriti Sarajevo Film Festival, pogotovo još kada je riječ o jubilarnom izdanju koje će biti popraćeno s možda najvećim brojem gostiju, novinara, kritičara, filmskih profesionalaca i naravno publike. Samim tim naš film dobija ogromnu pažnju, jer osim što je u takmičarskom programu gdje će ga pogledati jedan od najelitnijih žirija, dobija i projekciju u Otvorenom kinu „Metalac“ pred više od tri hiljade gledatelja. Mislim da „Sin“ nije mogao imati bolji početak – govori na početku razgovora.
Postoji li kod reditelja posebna odgovornost pred domaćom publikom?
– Realno bi bilo očekivati da, kad prikazujete film na domaćem jeziku s temom koja je bliska publici, taj film će automatski imati i bolji prijem nego da je prikazan negdje u inostranstvu. Međutim, uvijek je teže očekivati sud domaćeg gledatelja i trema je mnogo veća, jer autor u tom slučaju prikazuje publici priču o njima samima koji najbolje osjećaju da li vi lažete ili ste iskreni u toj priči.
U filmu ste okupili izvrsnu glumačku ekipu: Dinu Bajrovića, Snežanu Bogdanović, Uliksa Fehmiua, Emira Hadžihafizbegovića, Admira Glamočaka… Šta smatrate najjačom snagom ove filmske priče?
– Moje polazište za nju prvenstveno je bila emocija koja jeste osnova svake porodice, ali u onoj koja ima neke probleme, svako osjećanje se dovodi do ekstrema. Tako sam, zapravo, uživala u radu s glumcima i načinu na koji su oni osjećali ovu priču i kako su je „odživjeli“ u toku procesa rada na filmu.
Šta iz dugogodišnjeg radnog iskustva možete reći koliko je SFF važan za BiH, Sarajevo i razvijanje kulture?
– Sarajevo Film Festival je jedna od najznačajnijih i najrespektabilnijih manifestacija uopšte koja se uspijeva održati sve ove godine i pored negativnog trenda smanjivanja ulaganja u kulturu i umjetnost na nivou cijele Bosne i Hercegovine. Kroz SFF je stasalo mnogo autora koji su se razvijali kao polaznici raznih programa Festivala i stasali u ozbiljne autore. Uz Festival se održavaju marketi za razvoj scenarija za filmove i TV serije, dolazi do uvezivanja producenata iz cijelog Regiona, studenti umjetničkih akademija imaju priliku upoznati i družiti se sa svjetskim umjetnicima iz svijeta filma, publika ima priliku vidjeti svjetski priznate filmove. Iz godine u godinu se povećava broj posjetitelja koji dolaze u Sarajevo za vrijeme Festivala, grad živi nekim drugim životom, ima neku drugu, pozitivniju energiju.
Scena iz filma “Sin”
Kakva je danas bh. filmska scena?
– Domaći filmovi su, nažalost, u lošem položaju. I pored velikih uspjeha domaćih autora izvan granica naše zemlje, i dalje se ne usvaja Zakon o kinematografiji koji bi omogućio kontinuirano finansiranje proizvodnje svih vrsta filmova. Time bi se omogućio nesmetan rad svim filmskim profesionalcima koji danas jedva održavaju pojedina zanimanja. Stari članovi filmske ekipe odlaze u penziju, a mladi ne mogu da žive od prosječno jednog filma godišnje. Naravno, pojedinci uspijevaju da se izbore za neki budžet kroz razne koprodukcije, kako bi ipak snimili film. Ali to, uz mnogo muke, traje godinama i autora iscrpi više sve što je u vezi s budžetom nego samim filmom.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
