Sada me traže više nego kada sam bio mlad. A otkrit ću vam i zašto. Mnogi glumci su otišli, iz moje generacije cijela klasa je otišla, nestala. Tako da nema više staraca, sada sam im ja ostao da me iskoriste
Najstariji aktivni glumac u Evropi je Vlastimir Vlasta Velisavljević. Prije nekoliko dana proslavio je 93. rođendan i ne pada mu na pamet da ode u penziju. Nakon odigranih više od 350 pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga, i danas igra s istim žarom kao i davnih tridesetih, kad je Nušićeva kćerka oformila „Rodino pozorište“ i dala mu priliku da kao klinac igra. No, bogat život donio je i teške periode, u ondašnjoj Jugoslaviji je tri godine proveo na Golom otoku, po povratku u Beograd, nije mu dozvoljeno da se vrati na pozorišne daske, dok ga se tadašnja, prva supruga u međuvremenu odrekla. Stara misao kaže: ili će život pregaziti tebe ili ti njega. Legendarni Vlasta je izabrao ovo drugo! Prošle sedmice smo ga kontaktirali, očekujući da će se javiti iz udobnosti svoga doma, gdje se možda odmara uz štampu ili neku knjigu, no, javio nam se sa Zlatarskog jezera, pecao je ribu. Ovdje će, kaže nam, biti do 8. augusta, a onda mu počinje snimanje nove serije. Raduje se pozivu iz Sarajeva, iako priznaje da su mu srcu prirasli i Mostar i Tuzla, u kojima je proveo najljepše godine. Dogovaramo da se čujemo sutra u 10 sati. Zovemo u dogovoreno vrijeme, ali Vlasta je u šumi. Objašnjava nam kako će nas pozvati čim bude na vrhu i uspostavi bolji signal. Obećanje je ispunio. Mostar mu ponovo ne da mira… Velika je ljubav koju osjeća prema ovom gradu i njegovom kultnom fudbalskom klubu.
– Bio sam najzagriženiji navijač mostarskog “Veleža”. Nisu me trpili u Beogradu uopšte. Moj otac i rođaci navijali su, neko za “Partizan” neko za “Zvezdu”, a ja za “Velež”. Stalno su me ispitivali zašto, kako to da navijam za “Velež”. Odgovarao sam: „Ne zato što sam bio u Mostaru, nego zato što je to jedini klub u saveznoj ligi (ondašnjoj) koji je igrao samo sa svojim igračima. Nisu kupovali nikoga, imali su svoj klub“. Još navijam za “Velež” – veselo otkriva na početku razgovora.
Prije nekoliko dana proslavili ste 93. rođendan. Najstariji ste aktivni glumac u Evropi, spomenuli ste mi da ste trenutno u šumi. Zapravo, vodite veoma aktivan život. Koja je tajna Vaše vitalnosti i vedrog duha?
– Nemam tajni, bio sam tajni agent jedno vrijeme (smijeh). Šalim se, naravno. Zašto bih imao neku tajnu, možda nešto što se tiče ovako neke baš duboke intimnosti, nešto kao da sam pored svoje supruge pogledao neku drugu lijepu ženu – to sam utajio odmah. Ali, vi mislite, vjerovatno, na moju dugovječnost.
Od rane mladosti sam radio posao koji volim. Počeo sam davno s glumom, 1934. godine. Prvo u školi, a onda je u Beogradu, Branislav Nušić, veliki autor, svojoj kćerki Giti priredio zadovoljstvo da se bavi malo pozorištem. Ona je osnovala pozorište od djece za djecu koje se zvalo „Rodino pozorište“. Djeca su bila glumci i predstavljala su se djeci. Naravno, pored te djece, bila je masa roditelja koji su dolazili s njima.
Koja je prva uloga koju ste igrali?
– U tom pozorištu sam igrao svašta. Igrao sam u Nušićevom „Putu oko svijeta“, koji je adaptiran za djecu. Tu sam igrao prvu ulogu crnačkog poglavice. Pamtim i danas tekst koji sam imao tada, bio je jako crnački.
Odigrali ste više od 350 uloga u pozorištu, na filmu i televiziji. Kakve emocije Vas vežu za rane godine karijere?
– Krenuo sam davno, prva sam generacija Pozorišne akademije u Beogradu. I onda se sticajem okolnosti nisam dočepao beogradske scene, budući da sam bio malo sklonjen, da tako kažem. Ružno je reći uhapšen. Bio sam sklonjen na tri godine, na neko ljetovanje, dolje na moru. Ali, kada sam se vratio u Beograd, više nisam mogao da se zaposlim u Pozorištu. To je trajalo dugo, pa me je u Mostaru primio najbolji upravnik kojeg sam ikada imao, i ne vjerujem da ću ikada više takvog imati, Safet Ćišić.
Imao sam tu sreću da upadnem u jednu divnu sredinu, da me sačuvaju od nečega što bi bilo nepravedno. Pazili su me u Mostaru i to su moje najljepše pozorišne godine. Ne samo zbog toga što sam ja sebe sačuvao ili što su me oni sačuvali, nego je Mostarsko pozorište zaista imalo upravnika kojeg svaki glumac može poželjeti. On je angažovao samo velike reditelje iz Jugoslavije. I ja sam tako radio s najboljim jugoslavenskim rediteljima. U Mostaru sam proveo četiri godine, četiri sezone, i to su najdragocjenije godine.
Poslije je za dramaturga došao Skender Kulenović. Bio je ribolovac, i ja sam to postao pored tih divnih voda, Neretve i Trebišnjice. Malo sam s njim došao u neki sukob, pa sam otišao u Tuzlu. A ona je u to vrijeme imala, isto tako dragocjene stvari. Tamo su boravili glumci iz čitave Jugoslavije. Bila je bogat grad, svi ti rudnici. E to su detalji iz mog predbeogradskog perioda.
Kompletan intervju čitajte u magazinu Azra.
