Mostar ima brojne simbole, no, najveći među njima su ljudi. Lorens Listo je jedan od njih. Na nedavno završenim 453. tradicionalnim skokovima sa Starog mosta, Listo je kući ponio 13. najsjajniju medalju i tako pobjednički rezultat izjednačio s legendarnim Emirom Balićem. No, višestruki prvak u skokovima na glavu iznenadio je izjavom da je ovo bio njegov posljednji skok sa Starog mosta u takmičarske svrhe. U velikom intervjuu Listo pojašnjava zašto je donio ovu odluku, ali nam govori i o trenutku kad je zavolio skokove, porodici, posebnom duhu rodnog grada, te otkriva zašto nikada nije dopustio da njegova kćerka gleda ijedan njegov skok.
– Već 20 godina se aktivno takmičim u skokovima sa Starog mosta. Istina je, povlačim se u usponu snage i na vrhuncu karijere. Naravno da bih se mogao takmičiti još sigurno pet ili šest godina, ali ne želim iz razloga jer je Emir nama svima bio uzor i učitelj, dobar čovjek koji je promovirao Mostar i skokove. U bivšoj Jugoslaviji podigao ih je na viši nivo, i ne želim da porazim takvu ljudinu i veličinu. Možda bi to za njega značio poraz, možda i ne bi, a za mene ne bi bila nikakva pobjeda. Neko će to shvatiti kao bezvezan potez, te da dolazi novo vrijeme i nove generacije, ali ljudima koji mene poznaju sve je jasno. Nemam potrebu da se ikome pravdam i dokazujem, sasvim je dovoljno da nema niko više pobjeda u skokovima sa Starog mosta u historiji od nas dvojice – kaže Listo na početku razgovora za naš magazin.
Možete li se sjetiti trenutka kada ste zavoljeli skokove? Jeste li gledali nekoga ranije pa se u Vama probudila ta želje?
– Rođen sam u Mostaru, u naselju Cernica, nedaleko od Starog mosta. Tu sam se najčešće kao dječak kupao i plivao. Od kada znam za sebe volim Neretvu. Meni je uzor bio čovjek koji nikada nije skočio sa Starog mosta, Jasko Sabljić, koji je imao jako lijep skok „lastu“. On je iz Donje mahale, a ja sam ga gledao kao neku lokalnu zvijezdu i najbolje je skakao u mahali. S roditeljima sam uvijek išao da gledam skokove, a Emirove snimke sam gledao putem televizije, jer sam mnogo mlađi od njega. Kad sam imao tri-četiri godine, penjao sam se na fotelju, skakao na pod i glumio Emira Balića.
Kada se desio Vaš prvi skok sa Starog mosta?
– Skočio sam sa 16 godina s drvenog mosta koji se tada zvao Pepito, jer današnjeg Starog mosta tada nije bilo. Zadobio sam veliki udarac, dobro sam skočio, ali sam bio nejak. Poslije toga sam stalno išao u teretanu i nakon nekoliko godina, 2000., prijavio sam se na takmičenje skokova sa Starog mosta, te se aktivno takmičio sve do ove godine. I kada sam bio u stanju i kada nisam, nikada nisam odustajao.
Da li ste s nekim trenirali ili ste se sami učili pravilnom skakanju?
– Svako u Mostaru ima svoj stil skakanja. To se nekako u čovjeku izgradi, moj je takav da se što više bacim u zrak i prema mišljenju mnogih to jeste čar i ljepota mog skoka, jer tada „lasta“ izgleda mnogo ljepše i zategnutije. Godinama sam gradio svoj stil, i preporučujem svima, pogotovo mladim skakačima da ne kopiraju nikoga, jer od toga nema ništa. Oni trebaju skakati kako je njima najlakše.
Imate li neki ritual prije skoka?
– Pripreme mi traju cijelu godinu. Idem u teretanu, skačem s manjih pećina. Moj najčešći ritual nakon obavljenog ljekarskog pregleda i izvlačenja startnih brojeva jeste da dođem kući oko 13 sati, spremim se i zatvorim u sobu. Zaključam se i provedem 20 minuta, te sam sa sobom obavim neki razgovor. Zamišljam svoj skok. Kao što skijaši naprazno idu kroz kapije, tako i ja zamišljam kako ću skočiti, gdje otprilike trebam da upadnem u Neretvu, na koju tačku, da bi to ispalo što bolje.
Foto: Tarik Saletović
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
