Intervju

Elisabeth Hrgić Dagoja nakon vjenčanja s Inasom: Žica kojom su nas dijelili rodila je veliku ljubav

Prema izvještaju Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), predstavljenom u decembru prošle godine u Sarajevu, u našoj zemlji se u čak 56 škola primjenjuje model razdvajanja učenika po nacionalnoj osnovi, poznat pod nazivom „dvije škole pod jednim krovom“. Riječ je o praksi gdje djeca različitih nacionalnosti pohađaju istu školu, ali razdvojeni po etnički formiranim razredima, u kojima također uče i po odvojenim nastavnim planovima i programima. Međutim, podjeli ovdje nije kraj. U nekim školama su postavljanjem ograda djeca i fizički razdvojena, što je, naprimjer, slučaj u Katoličkom školskom centru “Petar Barbarić” i Mješovitoj srednjoj školi “Travnik” u Travniku. No, ograda nije spriječila 25-godišnje Travničane, Elisabeth Hrgić Dagoja i Inasa Dagoju da izgrade jednu od najljepših ljubavnih priča za koju je Region čuo. Prošlog mjeseca su uplovili u bračnu luku, i zanimljivo, jedna od fotografija s njihovog vjenčanja nastala je upravo ispred školske zgrade u koju su, svako sa svoje strane ograde, išli. Elisabeth je objavom fotografije na svom Facebook profilu, te emotivnim tekstom pokazala da je njihova ljubav jača od svih podjela i predrasuda s kojima se kao društvo svakodnevno susrećemo.

– Nas dvoje. Svako ispred svoje škole koju smo pohađali. U jednom dvorištu, podijeljenom na dva svijeta. U jednom dvorištu koje su oni veliki pregradili ogradom. Ogradom za koju su nas uvjerili da su oni preko puta drugačiji, zlobniji i ništavniji. I mi kao mali smo im, možda, i vjerovali. Ali šta znači jedna ništavna žica, komad armature koji u očima velikih garantuje zaštitu? Šta znači kada je tu ljubav? Ljubav koja ruši granice, barijere, predrasude i ponos – napisala je, između ostalog, Elisabeth.

Po povratku s medenog mjeseca ova mlada Travničanka s nama dijeli najljepše detalje svoje ljubavne priče, ali i otkriva razloge koji su je potaknuli da objavi fotografiju i znakovitu poruku.

– Podstakla me naša ljubav. Nikakva politika i država, kao ni ljudi s lošim komentarima. Jednostavno, nas dvoje koji smo kao stijena i pamuk ove sredine, tačnije, par koji je pobijedio razliku – kaže Elisabeth.

 Živimo u 21. vijeku, u vremenu kada je cijeli svijet, posebno mladi ljudi, okrenut novim spoznajama i razvoju. Kod nas se mladi, nerijetko, odgajaju tako da mrze drugog i drugačije. No, Vi i suprug ste izabrali drugi put. Zašto?

– Vjerujem da je sve to do odgoja, a djelimično i do okoline u kojoj odrastate. Izreka koja mi je oduvijek vodilja u životu je: „Mržnja nije nešto sa čime se rodiš, ona je naučena“. Djeca od prvih koraka imitiraju ponašanje roditelja i onih koji su im autoritet, a naučene obrasce ponašanja je teško ispraviti u zrelijoj dobi, posebno ako zaista nemaš želju da radiš na sebi.

 U kakvim porodicama ste suprug i Vi odrasli?

– Moji roditelji su mi uvijek govorili da budem ljubazna prema drugima, jer nikada ne znam koji problem imaju. Mama ima jednu zanimljivu rečenicu: „Bol progovara iz ljudi na najgore moguće načine. Sva mržnja koju imaju prema tebi je, zapravo, očitovanje nečega što žele u tebi, nečega što žele postati, a nisu uspjeli“. Inas i ja smo odgojeni na dosta drugačiji i humaniji način od toga, te smo izabrali da budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Inas ima divno ime koje znači „onaj koji voli ljude, srdačnost“ i odgovara mu u potpunosti, a govori i o njegovom odgoju. Kada sam postala dio njihove porodice, dosta prije vjenčanja, oduševila sam se njihovim odnosom prema drugima, te emotivnošću, nježnošću i komunikacijom koju imaju. Zašto onda ne biste odabrali takav put, kad već vidite da je taj put ljepši i mirniji? Sve što smo uradili smo vidjeli od roditelja i prenijet ćemo na svoju djecu.

 Zanimljivo je i to da ste supruga, iako ste išli u škole koje su jedna do druge, upoznali tek tokom studiranja. Kako ste se zaljubili?

– Inas se već u tom periodu prebacio sa studiranja iz Sarajeva u Travnik, dok sam ja koristila svaku priliku da dođem kući. Subotom uvečer sam izlazila s drugaricama koje nemam priliku da viđam u Sarajevu. Izašle smo u jedan kafić u Travnik i kako je noć tekla, a gužva se povećavala, našle smo se za stolom s Inasovim društvom. Upoznali smo se i kliknuli na prvu jer smo mnogo slični u stvarima koje volimo. Razmijenili smo brojeve telefona i prvih nekoliko mjeseci smo održavali prijateljski kontakt, koji je kasnije prerastao u vezu.

 Kako su vaši članovi porodice reagirali na vašu vezu?

– Nas je, u suštini, najviše zanimalo šta će nam roditelji reći, jer su nam oni oduvijek bili najbitniji i bio nam je potreban njihov blagoslov. S Inasove strane nije bilo problema i prihvaćena sam od prvog trenutka. S moje strane nije bilo ništa strašno. Tata je imao mini srčani udar, a mama je mislila da je Inas, zapravo, Ivan, jer sam ga ja zvala Ino, Ini… (smijeh). No, onog trenutka kada su ga upoznali sve su sumnje pale u vodu. Osjetili su da me iskreno voli, pazi i poštuje. To im je bilo sasvim dovoljno. Imaju neke interne šale i jako lijep odnos i sada smo došli do stadija u kojem Inasa gledaju kao svog sina i dodatak jednoj sretnoj porodici.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.