Intervju

Irfan Ribić: Sanjam da barem na 15 minuta promijenim ljude

Foto: Mario Klein

Dvadesetčetverogodišnji glumac i osnivač udruženja „KANABIH“ Irfan Ribić, 2015. godine obolio je od multipla skleroze. Kako tradicionalni medicinski tretmani nisu dali očekivane rezultate, Irfan je pronašao lijek u kanabisu. Iako su mu ljekari predviđali život u invalidskim kolicima, on je danas zdrav momak, istrčao je nekoliko maratona, a prije nekoliko mjeseci i diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. I dok neki čekaju godine na veliku predstavu, Irfanu se “Snijeg” desio samo četiri mjeseca nakon izlaska iz studentskih klupa.
– Svaki glumac u svakoj starosnoj dobi samo želi da igra, samo tako on opstaje i živi. Naravno, kao mladom glumcu, nekome ko tek počinje i postaje u ovom poslu, velika želja i jedini cilj je bio da ne sjedim i čekam posao, i da mi tako vrijeme prolazi. Želio sam da radim, ne bilo šta i po svaku cijenu, Narodno pozorište, sve te sjajne kolege, koje su mi do jučer bili profesori i Dino, sve je to dobilo novi značaj, nešto što meni jako imponuje i imam osjećaj da na ovom nekom malom početku karijere doprinosi mnogo. Iskreno sam sretan i počastvovan što sam imao priliku biti dijelom predstave.

Zbog čeka Vam je Fazil važan i koliko ste se vezali za njega dok ste igrali?

– Prije bih rekao da sam se vezao za priču. Imali smo osjećaj, a to su bili i komentari na probama dok smo radili predstavu i bili u procesu, kao da pričamo o Sarajevu danas, tako isto i za likove. Kao da pričamo o običnim ljudima koji su danas tu, žive i nose probleme koje je i Orhan Pamuk napisao u „Snijegu“.

Zašto neizmjerno volite glumu?

– Baš sam s Nermanom pričao o svojim počecima. Mi smo iz istog grada, iz Zavidovića, gdje svako svakog zna, pa me upitao: „A Boga ti kako si ti ono počeo?“. Sve je počelo na času bosanskog jezika. Igrao sam jedan igrokaz u školi i bio nestašan, dobacivao sam, pa me je profesorica upitala mislim li da ja to mogu bolje. Kazao sam joj da ne mislim da bih ja to bolje nego da mi se ne sviđa ovo. U meni je nešto proradilo, rečeno mi je da ću dobiti peticu ako naučim sve to napamet. Naučio sam i otišli smo na takmičenje. Osvojili neke nagrade i onda me profesorica bosanskog poslala u dramski studio, gdje je bio Nerman i ostale starije kolege. Rekao sam profesorici da ja nisam za to, ali ona je bila ubijeđena da jesam. To je bio svojevrsni početak i od toga je sve nekako krenulo. Nikada nisam razmišljao o upisivanju Akademije, ali od ulaska u taj studio shvatio sam da je to nešto čime se želim baviti. U glumačkom poslu ima toliko istinske ljepote, stalno se igrate, pronalazite novo u sebi, kopate nešto što je unutar vas i dajete nešto novo. Pokušavate da promijenite društvo, stanje, progovarate o određenim problemima. S jedne strane radite nešto plemenito, a s druge nešto nevjerovatno zanimljivo i drugačije.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.