“Nebo iznad kajolika” i “Rodoljupci”, jedna filmska, druga pozorišna uloga, pokazale su kakav je glumački kvalitet Aleksandra Seksana. I da nije odigrao, a jeste: „Smrt u Sarajevu“, „Ljeto u zlatnoj dolini“, „Teško je biti fin“, „Hamlet“, „Richard III“, „Macbeth“, „San ljetne noći”, „Oluja“, „Romeo i Julija“, „Zločin i kazna“, „Dantonova smrt“, „Ko se boji Virginije Woolf“, „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”…, dovoljne bi bile da ga se svrsta u red najboljih glumaca svoje generacije na ovim prostorima. A, onda je krajem juna na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo ušao u cipele glavnog junaka Nobelom nagrađenog romana Orhana Pamuka “Snijeg”, kojeg je u predstavu pretočio Dino Mustafić, te kroz tri i po sata provedena na sceni pokazao posebnu lakoću glumačke igre. Lakoću koja jasno, kao noć i dan, pravi razliku između velikih i prosječnih glumaca.
Dugo će se još pričati među kulturnjacima kako briljantno je odigrao ulogu Ka.
– Uloge poput Ka su glumcima, ne mogu reći najmrže za igrati, ali ako mogu, najradije izbjegnu takvu ulogu. To su likovi koji su većinom trpni na sceni, upijaju sve u sebe, trpe akciju drugih ljudi, i reagiraju ili nimalo ili jako malo. Međutim, pisac tog djela, Orhan Pamuk je takav. Nisam baš bio oduševljen kad sam dobio tekst, iako su mi kolege govorile da je to super i odlično igrati takav lik. Međutim, meni se kao glumcu koji voli akciju nije pretjerano svidjela uloga. U početku sam zaista imao animozitet prema tekstu, prema liku koji igram, prema dužini trajanja, jer kad sam dobio tekst od 120 stranica, bilo mi je muka. Samo sam pomislio: “Pa, dobro, to je ta vrsta uloge s kojom ne silaziš sa scene nikako, svi se smjenjuju i odmaraju, a ti si motor koji to vuče”. Kada sam počeo usvajati tekst i kada sam se oslobađao papira u rukama, počeo sam se igrati s likom, pa mi se svidio i na kraju se desilo da sam ga zavolio. Ono što mi se najviše svidjelo kod njega jeste što je suštinski plemenit i ima razumijevanja za sve ljude i njihove životne izbore, nastoji da svakoga sasluša i opravda stav koji čovjek ima, dakle, nije isključiv. Kao umjetnik je hipersenzibilan i mnogo stvari vaga.
“Snijeg” nije prva predstava na kojoj sarađujete s rediteljem Dinom Mustafićem. Kako ste reagirali kada Vam je ponudio ovu ulogu?
– S Dinom sam prvi put radio na predstavi 1998. godine, u kojoj sam imao akcionu ulogu i gotovo u svim njegovim predstavama dobijem sličnu ulogu, ali sada mi je rekao da će ovo biti nešto potpuno drugačije od svega što sam ranije igrao. Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti sebe u takvoj ulozi i kako izgleda izboriti se s tolikom količinom teksta na sceni. Uvijek se sjetim starijih kolega, kada smo bili mlađi glumci pa brojali replike i govorili: „Joj, imam samo 10 replika“, a onda oni kažu; doći će vrijeme kada ćeš gledati da imaš što manje teksta. Nama je to smiješno bilo, jer mi bismo voljeli da “drobimo” na sceni zauvijek. I kada sam igrao ovu predstavu, sjetio sam ih se.
Princip u inozemstvu je da predstave nakon premijere uglavnom dožive 10 ili 15 repriza, a onda nastavljaju život, pod uslovom da postoji interes publike, i sljedeću sezonu. Sudeći prema reakcijama publike nakon premijere, predstava „Snijeg“ bi mogla imati dug i internacionalan život. Kakav joj put Vi predviđate i priželjkujete?
– To je princip rada pozorišta na Zapadu, kod nas nije tako, mi igramo predstavu dokle god ima interesa za nju. Znalo se dešavati da neke predstave ostanu na repertoaru i po nekoliko godina. Najveći problem je što danas pozorišna publika i veći dio nje nije naviknut na tajming predstave koja traje tri ili četiri sata, dok je vani to najnormalnije. Kod nas je sve nekako instant, da sat i po traje i idemo dalje, jednostavno nemamo strpljenja. U najgorem slučaju, desi se da predstave zbog dužine trajanja nemaju publiku i same od sebe se ugase. Iskreno se nadam da to neće biti slučaj sa „Snijegom“ i „Kavkaski krug kredom“, jer su to predstave koje repertoarom pripadaju Narodnom pozorištu. Tek smo ih počeli igrati, ali iskreno se nadam da će dostići internacionalni nivo. Mnogo ljudi nam je reklo da se uopće nije osjetilo da predstava „Snijeg“ traje duže od tri sata, i to nam mnogo znači, jer je samo potvrda da je tematski dobro urađena.
Igrali ste do sada djela klasične literature, no, igrati djelo pred živućim autorom ipak je privilegija, čast i odgovornost.
– Danas je blago kada imate živog pisca koji može da prisustvuje predstavi. Nama je bilo jako bitno da vidimo kako će on reagirati na sve što smo uradili, s obzirom na to da su pisci vrlo osjetljivi kada se „dira“ njihova pisana riječ, što je sasvim normalno. On je svjestan rada pozorišta i prekrajanja teksta, štrihanje je sasvim normalna stvar adaptacije, i jako mu se svidjelo. Čak i lik koji je igrala Jasna Diklić, Evropljanka, praktički ga i nema u romanu, kod nas je ubačen dramatičkom intervencijom, dao je taj neki antipod društvu u koje Ka dolazi, jer ona predstavlja Zapad. Tu je da se napravi protuteža, da dolazi iz svijeta u kome je ona rođena, a on živi, jer je Ka predstavljen kao građanin svega, a i ničega.
Foto: Mevludin Kadrić
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
