Intervju

Fikret Hodžić nakon novog uspjeha brenda “Srebrena malina”: Porodica je moj vjetar u leđa

Iz rodne Srebrenice Fikret Hodžić nije otišao svojom voljom. Rat i zlo su ga primorali, i ne samo njega već i hiljade drugih, koji su imali sreću da prežive najveće stradanje jednog naroda tokom devedesetih godina. No, Srebrenica nikad nije otišla iz njega. Vraćao joj se, u početku samo da se prisjeti roditeljskog doma i dječijih uspomena, a onda je prije tri godine donio odluku da u rodnom kraju Sućeska pokrene firmu i počne uzgajati maline. Na površini od gotovo 45 duluma plodne zemlje zasađene su prve sadnice.

Broj proizvoda s oznakom “Srebrena malina” iz godine u godinu je sve veći, što potvrđuje kvalitet i potrebu za ovom vrstom zdravih proizvoda na tržištu. Nakon smrznutog jagodičastog voća, smrznute maline, kupine, te „Srebrenog mixa“, koji čine kupine, maline i aronije, Fikret je upravo lansirao novi proizvod “Silver”.

– Od osnivanja firme željeli smo napraviti proizvod koji neće biti samo bosanskohercegovački, već i prepoznat u cijelom svijetu. Malo je pretenciozno i preveliko da se to izgovori, ali vodim se onom starom poslovicom: „Ako ne sanjaš veliko, ne možeš ostvariti ni malo“. Mnogo smo razmišljali o tome šta bismo mogli plasirati na tržište, pa smo se uvezali s jednom mladom ekipom iz Austrije, koji su nam napravili odličan recept, te smo na tržište lansirali „Silver“, prvo gazirano piće od maline na našim prostorima. Piće ima jako male količine sode i šećera u sebi, nije energetsko i samo je 30 posto gazirano. Neke kompanije bi, najvjerovatnije, izašle u javnost da je takav proizvod „sugar free“, dakle bez šećera, ali mi nećemo. Pakovanje je vrlo atraktivno, a reakcije ljudi koji su ga probali fantastične. Slogan naše firme je „Mi uspijevamo pobijediti, a naš uspjeh je život…“. Probali smo napraviti drugačiju priču o Srebrenici, o kojoj će se govoriti svakodnevno. To je područje o kojem uvijek svi pričaju s tugom, teškim temama i najviše u julu – kaže nam Fikret na početku razgovora.

 

Kakvi su Vam planovi kad je riječ o plasiranju proizvoda na inozemno tržište?

– Već radimo s Austrijom, pomalo s Njemačkom i Slovenijom. Nisu to konstantni poslovi, mi izvozimo, ali nismo u potpunosti zadovoljni. Nadamo se da će ovaj proizvod „Silver“ i ostala dva noviteta, džemovi od kupine i maline, biti ključni za ustaljene poslove sa zemljama s kojima radimo, a i šire. Najveća ambicija nam je plasirati se na američko tržište. Nema zahtjeva koje nismo ispunili, kada je o tehničkim stvarima riječ, sve je ispoštovano. Stvar je samo dogovora s distributerima.

Šta ljudi ne znaju o malinama?

– Mnogo toga ni sam nisam znao dok se nisam počeo baviti ovim poslom. Malina je jedan od rijetkih proizvoda prirode koja od 13 antioksigena koji se bore protiv raka, sadrži devet, također je berzanska roba, mnogi je nazivaju crvenim zlatom, regulira nivo šećera u krvi. Ljudi često nisu ni svjesni njenih vrijednosti. Malinu najviše uvoze Njemačka, Austrija, Skandinavske zemlje i Amerika. to su zemlje u kojima je stanovništvo u potpunosti svjesno o kakvom kvalitetu se radi, pa ga zato i konzumiraju.

 

Od koga ste najviše naučili o zemlji i njenoj obradi?

– Ja sam dijete sela, iako se moji roditelji nikada nisu bavili poljoprivredom. Majka je bila trgovac, a otac prosvjetni radnik. Budući da je otac bio biologičar i hemičar, mnogo vremena je provodio u prirodi, i majci je često govorio da bismo trebali više vremena provoditi na selu nego na asfaltu. Spletom okolnosti, zbog rata i specifičnog odrastanja, većinu svog života sam proveo na selu nego u gradu, ali se porodica nikada nije bavila poljoprivredom, i kada sam kretao u posao s malinom, bio sam potpuni laik. Nisam znao ništa, pa ni kako funkcionira traktor, međutim, danas ne postoji niti jedan proces u proizvodnji maline koji nisam lično prošao. Od sađenja, okopavanja, branja, prskanja. U potpunosti sam uključen u proizvodnju maline, nisam neko ko to prepušta ljudima od struke, tipa agronomima koje mi svakako imamo u našem timu.

 

Zašto ste uopće ušli u taj posao?

– Želio sam da napravimo jednu pozitivnu priču o Srebrenici, a s druge strane mnogo sam volio ići tamo. Supruga to nije mogla da razumije, jer joj je bilo čudno da neko ide s mjesta koja su mnogo bolja na mjesta koja su poprilično neuslovna za izlet, a kamoli za život. Nisam mogao objasniti zašto toliko želim da idem tamo i zašto volim taj kraj. Onda sam se odlučio da tamo napravim posao, i stalno sam imao izgovor da idem u Srebrenicu.

Koliko ljudi zapošljavate u firmi?

– Trenutno firma ima 11 stalnih uposlenika, više od 70 sezonskih radnika i 200 kooperanata. Otprilike 250 porodica živi od „Srebrene maline“. Kompletno selo je zaposleno.

 

U poslu ste zajedno s bratom. Koliko ste upućeni jedan na drugog?

– Brat je uposlenik firme kao što sam i ja. Jedini smo preživjeli iz porodice od muške djece i mnogo smo vezani jedan za drugog. On je mlađi od mene devet godina. Sve zasluge za posao koji sam pokrenuo, definitivno, snosi i on. Završio je ekonomiju i u firmi radi dio posla koji je vezan za njegovu struku.

 

Koliko Vam je u poslu, od njegovog osnivanja bila važna podrška porodice?

– Nemoguće je bilo napraviti takvu vrstu posla bez podrške porodice. Svi ljudi koji se bave biznisom, kada sam rekao gdje planiram napraviti firmu i kako, rekli su mi da nisam normalan, jer je to, prema svim parametrima istraživanja, bilo apsolutno bez perspektive. Nemate tu dobru infrastrukturu, niti približne uslove koje imate u Sarajevu. U moru skeptičnih, porodica je bila ta koja je davala vjetar u leđa, i hvala dragom Bogu nisam ih iznevjerio.

 

Kako kćerki Ajši prenosite ljubav prema rodnom kraju. Da li je od malena učite da ne živi po principu da se u životu sve dobije na tacni, već da treba voljeti zemlju, raditi i biti koristan zajednici?

– Svu ljubav prema Srebrenici koju osjećam ja, moj otac je prenio na mene. Tako je to lijepo usadio u mene da ne postoji niti jedan drugi kraj svijeta koji mi je ljepši od Srebrenice. To mi je mnogo reklo u odnosu s Ajšom, jer je ona dijete potpuno drugačijeg vremena od onog u kojem sam ja odrastao. Morao sam se služiti nekim metodama kako bi više voljela Srebrenicu nego Sarajevo. Svaki njen odlazak sam pravio takvim da poželi da se vrati. Stvari koje nema ovdje, ima u Srebrenici. Naprimjer, u Sarajevu nemamo psa, a imamo ga tamo. Također, tamo sam je provozao na motoru, traktoru. Normalno je, kako bude odrastala da joj se tako pokazuje da u životu ne treba imati sve. Treba imati sve, ali ne na raspolaganju toliko da bi se učahurila i pomislila da ne treba raditi. Budući da je brat od mene toliko mlađi, osjećam kao da sam već odgojio jedno dijete. U fazi njegovog odrastanja bio sam neko ko ga može posavjetovati ili finansirati u jednom dijelu. Smatram da će mi na osnovu tog iskustva s Ajšom biti lakše.

 

Koliko vremena provodite na zemlji?

– Ako bih pravio računicu, sigurno je da više vremena provodim u Srebrenici nego u Sarajevu, dakle, više bez porodice nego s porodicom, budući da nemamo tamo još odgovarajuće uslove u kojima bi Ajša mogla provoditi više vremena. To je trenutni hendikep, ali neke stvari u životu morate žrtvovati. Svjestan sam da ona nikada više neće imati šest godina, a da ja nisam možda tu u nekim ključnim trenucima. Nadam se da će me razumjeti kasnije. Imamo zadatak od Boga koji smo u potpunosti prihvatili, da se totalno žrtvujemo da bi i druga djeca bila sretna, a ne samo naša.

Kako usklađujete obaveze prema firmi i televizijskom poslu?

– Odlično smo se dogovorili, već tri godine nisam stalni uposlenik Hayat televizije. Dogovaramo se u vezi sa snimanjima. Gledatelji, zapravo, ne primijete da me nema, jer sam uvijek tu kada snimamo ili prenosimo uživo emisiju.

 

Koliko je supruga Ševala uključena u porodični posao?

– Kada je o biznisu riječ, gotovo da nije uključena, osim kada sluša moje probleme. Ona ima mnogo teži zadatak od mene, a to je odgoj Ajše. Sa svim poslovima koje obavlja, odlično radi posao majke. Ja joj na tome čestitam i mislim da bi za nju više obaveza prema drugim stvarima bilo previše.

 

Vaša supruga je nutricionistkinja, koliko Vi vodite računa o zdravom načinu života i ishrani? Kako se na tom polju nadopunjujete?

– Lala mnogo više nego ja. Meni je bitno da taj dan samo nešto zdravo pojedem. Ona je mnogo aktivnija u tom segmentu, nažalost, zbog stvari u prošlosti koje su je pogodile. Često me savjetuje da se okrenem zdravijem načinu života, ali bezuspješno, ja ne mogu bez mesa, hljeba.

Biste li u budućnosti voljeli imati još djece?

– Da, definitivno. Ako Bog da.

 

Kako danas posmatrate Srebrenicu?

– Štošta se promijenilo jer smo počeli govoriti o Srebrenici kroz pozitivne stvari, ne samo kroz one koje su bile loše po nju. Mislim da možemo i trebamo mnogo bolje, jer to zaslužuju ljudi koji tamo žive. To bi bila i želja svih onih koji su dali život za nju.

 

Foto: Mario Klein