Intervju

Lejla Zvizdić: Moj život nakon “Vize za budućnost”

Popularnost prve poslijeratne televizijske serije u našoj zemlji „Viza za budućnost“ ne jenjava ni danas. Iako je od prikazivanja posljednje epizode prošlo 11 godina, nije neobično videti da publika s pažnjom prati i danas njene reprize. Fokus u seriji je na dvije porodice, bošnjačkoj Husika i srpskoj Goljanin. Zaplet i svi problemi nastaju kada se porodica Goljanin zbog nostalgije za voljenim gradom nakon rata odluči iz Norveške vratiti u Sarajevo i živjeti u svom stanu. No, tamo zatiču porodicu Husika, koju predvodi čvrsta žena Alma, njen suprug, uvijek potlačeni Suad, njegova punica Mubera, te troje djece: Belma, Nejra i Merima. Posljednja je i najmlađe dijete Suada i Alme, ali i mezimica cijele porodice.

Lejla Zvizdić, koja odigrala ulogu Merime, u to vrijeme nije uživala samo u pažnji glumačke ekipe sa seta, već i publike koja ju je znala sretati u stvarnom životu. Danas ima 25 godina, te još živa i lijepa sjećanja na seriju.

– Sve je počelo općinskim takmičenjem u Vogošći, gdje su učestvovale sve škole iz tog područja. Takmičila sam se s monodramom „Pipi duga čarapa“, gdje sam odnijela prvo mjesto. Potom sam otišla na Kantonalno takmičenje u čijem žiriju su bili Sulejman Kupusović, Zoran Bečić i Amra Kapidžić, gdje sam, također, odnijela pobjedu. Kada se takmičenje završilo, Sulejman Kupusović mi je rekao kako od 100 glumaca tri mogu uspješno izvesti monodramu. Rekli su mi, ukoliko bude nekih snimanja, da će me zvati. Tako je i bilo. Pozvali su me kada sam imala sedam i po godina, a počela sam snimati s osam. Bila sam dijete koje je čitalo na slogove, dok su svi oko mene već bili odrasli ljudi i profesionalni glumci. Mami su poslali ugovor, jer sam bila maloljetna, pitala me: „Šta ćemo?“. Rekla sam joj samo da ne napiše NE. Počela sam glumiti naredne tri godine. Potom su se počele dešavati neke stvari sa snimanjem, mijenjali su se reditelji i prestali su me zvati.

 Mnogi ne znaju da ste Vi od rođenja pred kamerama.

– Rodila sam se 1994. godine i u tom periodu je dolazila Švedska televizija da snima bolnicu Koševo, pa su tako snimili i mamin porođaj, koji je obavljen na carski rez. Tako se desilo, kad sam počela glumiti u „Vizi za budućnost“, da čitam naslove: „Pred kamerama od rođenja“. Da, eto, čitav život sam pred kamerama.

 

 Koja sjećanja i anegdote još žive u Vama iz perioda snimanja „Vize“?

– U početku su me svi zezali da sam najčistije dijete koje su vidjeli u životu. Razlog je bio kolor šampon u crveno-narandžastoj boji koji sam nanijela kada sam glumila Pipi dugu čarapu. Prije snimanja „Vize“ morala sam vratiti svoju prirodnu boju kose, međutim, kolor šampon nisam mogla ukloniti, pa mi je mama svakog dana iznad kade prala kosu hidrogenom i šamponom, da bi se to ispralo.

Sjećam se da su svi bili fini prema meni i većina mi je donosila poklone i igračke. Na setu su me nosali, grlili, mazili, valjda im je dijete od osam godina bilo zanimljivo, ne znam (smijeh). Bilo mi je zabavno i jedva sam čekala da idem na snimanje. Nemam ni brata ni sestru, a na setu sam imala dvije sestre, nanu, Milana i Danicu, koji su mi bili druga porodica. Bilo mi je lijepo iskustvo. Sa svima njima sam bila i ostala u dobrim odnosima.

 Koliko vremena ste provodili na setu?

– To je bio baš udarni period, znali smo snimati od jedanaest ujutro do kasnih večernjih sati. Često se dešavalo da zaspim negdje na setu, pa su me tražili po studiju.

 Kada je počelo snimanje, imali ste samo osam godina. Kako ste učili tekst?

– Vježbala sam s mamom. Mama bi mi čitala tekst drugih ljudi, a potom moj i ja bih ga ponavljala. Sve mi je jednostavno ulazilo u glavu, jer sam bila neopterećeno dijete, koje je sve pamtilo. Često se dešavalo da ja njima šapćem tekst kad ga zaborave.

 Nažalost, Nada Đurevska, koju pamtimo po ulozi Mubere, više nije među nama. U kakvom sjećanju Vam je ostala?

– Kada je ona umrla, ja sam plakala, toliko mi je bilo teško. Mami sam govorila kako je osjećam tako mekanom kada je zagrlim, nisam znala drugačije objasniti, njena duša mi je bila mekana. Moja nana nije više među živima, tako da sam Nadu doživljavala kao moju drugu nanu. Čak i kada sam je sretala nakon toga, ona bi se uvijek ispričaj i sa mnom i s mojom mamom.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.