Intervju

Frenkie: Danas roditelji prate šta im djeca rade na mobitelu, moji su se brinuli hoću li doći krvave glave

Bh. reper Frenkie prošle sedmice je u Sarajevu, Tuzli i Zenici, promovirao autobiografski roman „Koraci“. Sve njegove zamisli u književnu formu je uobličio mladi bh. autor Boris Lalić. Novitet iz Frenkijeve kreativne radionice nije nikakvo iznenađenje, godinama vrijedno radi i ne krije da drugačije ne bi mogao ni funkcionirati. Sebe opisuje kao muzičara, tekstopisca, supruga, ali prije svega ponosnog oca dvije djevojčice.

– Kad sam se raspitivao među svojim prijateljima iz Sarajeva, koga bi mi savjetovali za saradnju na pisanju knjige, većina je spomenula Borisa. Kasnije, kad smo se upoznali, vidio sam i ja da je on pravi čovjek za to, neko ko već poznaje rad moje ekipe i mene, a uz to sluša i voli hip-hop. Brzo smo kliknuli i uhvatili tempo koji nas je godinu kasnije doveo do romana spremnog za štampu. Kažu da je ključ uspjeha postaviti prave ljude na prava mjesta, mislim da je Boris upravo pravi lik za ovu saradnju – kaže Frenkie.

Koju poruku vam je važno da Vaša publika i svi oni koji budu čitali knjigu prepoznaju? Koliko Vam je inače povratna informacija od publike važna?

– Kao što kaže naslov knjige “Koraci”, htio sam pokazati  šta sam sve radio dok nisam postao, da se tako izrazim, profesionalni muzičar. Nije sad da sam imao neku posebnu poruku na pameti, samo sam htio ispričati kako je sve bilo, ili eto barem kako se ja svega sjećam. Ono što je bilo najbolje zasjalo je samo od sebe, nisam se morao truditi da ušminkavam priču. Boris jeste, ali nisam dao da to ostane u tekstu gdje god je pretjerao. Misao da bi moja priča mogla poslužiti nekome kao nadahnuće je jako lijepa. I mene je svojevremeno zaludjela jedna knjiga. Baš mi je prijatno zamišljati da i moja može nekoga tako inspirisati. Ali…, najvažnije je da sam uradio ono što sam želio i da sam se oko toga potrudio najviše što sam mogao. Dao sam sve od sebe, sad šta bude, a nekakav unutrašnji glas mi govori da će biti svašta dobro. 

Iz kakve porodice dolazite?

– Moji su roditelji klasični radnički ljudi, oni što su većinom radili duže od osam sati dnevno i nerijetko vikendima, zbog čega nikada nismo imali previše, ali ni premalo. Ispričao sam o njima sve u knjizi, meni se čini da su oni odradili dobar posao sa mnom i mojim bratom. 

Foto: Sulejman Omerbašić

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.