Intervju

Ida Avdibegović, profesorica u Drugoj gimnaziji, o jedinstvenom teatarskom projektu u kojem učestvuje 16 njenih učenika

Članovi Dramske sekcije sarajevske Druge gimnazije, predvođeni profesoricom Idom Avdibegović, 06. juna u 20 sati na sceni „Sarajevskog ratnog teatra“, premijerno će izvesti teatarski projekt „What I Want to Say But Never Will”. Ova jedinstvena predstava, u čiju je produkciju uz profesoricu uključeno 16 mladih ljudi, inspirirana je istoimenim djelom američkog autora Alana Haehnela i temelji se na odgovorima učenika na pitanja: “Šta biste htjeli reći, a nikada niste?”, “Kome biste to rekli?” i “Zašto to nikada niste rekli?”.

– Predstavu čine odgovori učenika koji su odlučili da se anonimno ispovijede, ne znajući da će njihove tihe bitke napokon dobiti glas kroz izvedbu. Projekt postavlja pitanja na koja smo kao prijatelji, roditelji i nastavnici zaboravili, a koja su ključna za ispunjenje naše najvažnije dužnosti: da budemo ljudi – kaže profesorica Ida na početku našeg razgovora.

 

Šta Vas je inspiriralo da realizirate ovaj projekt?

– Ideja dramske sekcije je pokušaj jedne profesorice da shvati ko su zaista njeni učenici koji ulaze u razvojnu fazu u kojoj se počinju oblikovati kao jedinstvene ličnosti. Projekt je nastao na osnovu istraživanja vlastitog života, promatranja i rada s učenicima, a s ciljem da unaprijedim i poboljšam sebe i svoj rad, te pomognem drugima u njihovom traganju. Učitelj uvijek mora biti fokusiran na promjenu i razvoj. Moja najveća i primarna inspiracija su učenici i bezgranična ljubav koja mi u svakom trenutku kaže kako trebam da radim.

 

Jesu li odgovori koje ste dobili putem anonimne ankete bili iznenađujući?

– Nismo svjesni koliko su mladi zatvoreni i koliko emocija drže pod ključem straha da ih neko ne osudi ili ne prihvati. Nismo ni u snu mogli očekivati kakva lavina će se pokrenuti kroz ovu anketu. Riječ je o kompleksnim intimnim ispovijestima, anketom smo pokrenuli pravu introspekciju.

 

 

Šta najviše muči mlade ljude, a što se iz odgovora da zaključiti?

– Anskioznost, depresija, strah od neuspjeha, budućnost u zemlji u kojoj žive, ljubav, prijatelji, škola i odnosi s roditeljima.

 

Koliko su „stanja“ u kojima se nalaze mladi ljudi odgovornost starijih?

– Kao što je rekao Emerson: „Dug je put do pedagogije“. Potrebno je mnogo vremena da neko postane stručnjak za budućnost ljudi. Za profesore važi isto kao i za roditelje i s vremena na vrijeme se treba staviti u kožu mladih. Njima nije lako, a vi probajte da gledate na njihove promjene s neke vedrije strane. Ma koliko nestvarno zvuči, mi im itekako trebamo jer oni na ovaj svijet dolaze s čvrstom vjerom da je svijet dobar i mi im to svojim činjenjem moramo dokazivati iz dana u dan. Imajte na umu da oni u svakom konfliktu krive sebe. Čak i u situacijama zlostavljanja djece, oni smatraju da su krivi za to. Zbog toga je njihovo povjerenje u nas bezgranično i uvijek se naježim na tu ogromnu odgovornost koja se pred nas postavlja. Roditeljstvo je istovremeno zanat i umjetnost, a moramo sebi dopustiti da osjetimo šta je to što trebamo da radimo.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.