Intervju

Ivana Banfić: Svoj raj sam pronašla na selu

Među najslušanijim izvođačima u našoj regiji devedesetih godina bila je Ivana Banfić. Rođena Zagrepčanka zapalila je tadašnje generacije hitovima “Šumica”, “Ti si bolji”, “Cigareta”, a onda i kultnim duetom s Merlinom “Godinama”. Dijeliti njenu dugogodišnju muzičku karijeru na etape je nemoguće, budući da je muzika obilježila cijeli njen život. Odmalena je pokazivala veliki talent za umjetnost pa je upisala Srednju muzičku školu, smjer klavir, a nakon toga s tatom Ivanom i bratom Nevenom osnovala bend, što je bio i ozbiljan početak njene karijere. Kako je u Hrvatskoj rasla popularnost dance muzike, tako je i Ivana sticala sve veću naklonost publike. Izdala je devet studijskih albuma, te jednu kompilaciju. I onda je uslijedio totalni zaokret. Ivana odlučuje napraviti predah i napušta grad. Sa suprugom Krunom Ladišićem i sinom Janom odlazi da živi na selo u blizini Siska. Svoj mir pronašla je u kući koju su ona i njen suprug izgradili od potpuno prirodnih materijala. U početku je, priznaje nam, bilo i teških dana, ali se brzo naučila na seoski život, koji podrazumijeva rano ustajanje, zalijevanje bašte i hranjenje životinjica, psa i nekoliko mačaka. Uz poljoprivredu i uređenje nove kuće, Ivana radi i kao mentorica pjevanja u sisačkoj „Pop rock“ muzičkoj školi. Život daleko od gradske vreve, ipak je nije potpuno udaljio od muzike i baš kada su svi pomislili da se Ivana više ne vraća na scenu, ona je dokazala suprotno. Nakon šest godina izbivanja, krajem januara objavila je pjesmu „Vrati me u disko“. U njenom je prepoznatljivom dance stilu.

– „Vrati me u disko“ je nastala u trenutku kad sam donijela odluku da neću više biti pjevačica, da mijenjam profesiju. Sebi sam rekla: idem se baviti drugim poslovima, neću više snimati, nastupati, goodbye. Oprostila sam se sa suzama pred ogledalom i onda je Bog poslao pjesmu „Vrati me u disko“, poručivši:  „Gdje ćeš ti, vrati se tamo gdje ti je mjesto, u disko.“ To mi je sinulo kad je preminuo Oliver Dragojević. Tad sam razmišljala: “Gle’ svaki pjevač, glumac, neko ko je darovan, ko ima neki talent, treba snimati i filmove i pjesme dokle god može”. Trebaš to raditi, jer je to, zapravo, životni poziv s kojim si došao na svijet, trebaš to njegovati i ostaviti ljudima, jer ostaje generacijama nakon tebe. Za tim većim ciljem sam tragala. Došao mi je odgovor kad sam se pitala i dogodila mi se pjesma, onako baš iskrena u dance stilu, stilu koji volim oduvijek – kaže Ivana na početku razgovora za “Azru”.

 

Napravili ste veliku promjenu, gradski život zamijenili onim na selu. Zbog čega ste donijeli takvu odluku i kada ste se zasitili scene?

– Jednog dana u Zagrebu, za vrijeme vožnje. Imala sam tri sastanka; gužva, smog, ljudi trube, nervoza i mene je nešto steglo u srcu i duši.  Pitala sam se koji je smisao da ljudi idu kao muhe s tačke A do tačke B, C, ne borave u prirodi, osim možda vikendom. Poželjela sam da osjetim prirodu. Poslije sam išla po šumicama, meditirala, čak sam prije dvije godine bila i u Amazoniji. Išla sam u srce Amazonije i živjela u Shipibo plemenu. S njima sam provela dvije sedmice, želeći da iskusim kako je živjeti i biti prirodan čovjek, jer smo to svi koji živimo u gradu zaboravili.

Bilo je zahtjevno, ali tamo sam naučila da sam dio te prirode, osjetila sam mir i komunikaciju s biljkama, gledala sam drveće i vidjela da su to živa bića, samo drugačijeg oblika. Sprijateljila sam se s prirodom.

Po povratku iz Amazonije, otišli smo na suprugovu djedovinu, kod Siska, Stara Drenčina, i počeli sređivati imanje, ali ne na način da ga uređuju majstori ili da kupujemo nešto novo, nego da recikliramo ono što smo našli na imanju. Možda smo kupili samo koju kanticu boje. Nisam baš mnogo znala o gletanju i zidanju, ali sam to sa zadovoljstvom radila, jer uređujem svoj dom.

 

Koliko je zahtjevan život u prirodi?

Lijepo je u prirodi, ali vrlo zahtjevno, jer je drugačije od onog na šta sam navikla. Da bi se ugrijao, treba drva pripremiti, nacijepati za zimu, ustati u pet sati pa zapaliti peć, dok svi ukućani izađu iz kreveta, treba da bude toplo, pobrinuti se za sve životinje, zaliti biljke. To su radovi koje moraš obaviti, ali s uživanjem. Kad je ružno vrijeme, onda normalno da nije baš dobro, ali i u tome pokušavam naći dobrotu. U prirodi je mnogo hladnije nego u gradu. Nisam na selu još potpuno u glavi, zapravo, pola mene je u prirodi, pola u gradu. To je normalan proces promjene. Zasad mi je super, jer je lokacija blizu Zagreba i kad se zaželim gužve, za manje od sata sam u centru Zagreba.

 

Izjavili ste kako ste na svojoj zemlji prvo posadili krompir i da je te godine rodio u ogromnim količinama. Šta Vam još polazi za rukom od sadnje?

– Da, bio je krompir. Prvo pa muško (smijeh) ili početnička sreća. Sad sam posadila vrt i baš sam se tome iz ljubavi posvetila. Malčirala sam ga, da ne moram čupati korov niti nešto prskati, ali sad je ružno vrijeme i stalo je sve. Povrće je požutjelo i uvenulo. Luk je u vodi zbog obilne kiše. Priroda je kao organizam, kao da iskušava i testira nove farmere poput mene, da vidi koliko možemo izdržati.

 

Kako biste opisali rad na zemlji; je li on terapija?

– To jeste terapija, jer mi toliko ne znamo o zemlji, naprimjer, da bismo trebali hodati bosi, jer se kroz stopala punimo energijom zemlje, a isto tako sve što ne valja i što nam smeta zemlja izvuče. Tako se stvori jedan balans i sklad u prirodi. Sve su biljke u skladu i onda dođe jedan čovjek, svemirac, i opet ništa više nije u skladu. Alarmantno je stanje na našoj planeti, mislim da bismo se trebali vratiti prirodi, na bilo koji način, makar imali samo vrt na balkonu ili nekoliko teglica cvijeća, pobrinuti se o nekoj životinjici i boraviti što više u prirodi. Priroda je lijek i hrana koju jedemo. U biljkama imamo sve što nam treba, samo ne znamo, naprimjer, koliko je maslačak ljekovit, da na jednoj livadi ima hrane da ne moraš ništa ni raditi, a možeš se najesti i zdravo živjeti 100 godina.

 

Foto: Mario Klein

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.