Napisat će se hiljade novinskih tekstova, snimiti isto toliko dokumentarnih filmova, ali tačan broj djece koju su na svijet donijele majke nakon što su silovane u ratu, nikad se neće otkriti. Njihovi putevi i sudbine su različiti, ali im je zajedničko jedno, danas su odrasli ljudi, koji sanjaju snove, planiraju karijere, žive svoje tuge i radosti…, baš kao i svi njihovi vršnjaci. Nisu i ne smiju biti nevidljiva djeca rata. Oko nas su i naši su! Ajna Jusić je hrabra djevojka i s nama je podijelila svoju priču.
Deset je sati. Četvrtak. Na dogovoreni intervju stiže tačno na vrijeme. Samouvjerena je, ali pomalo i nervozna. No, samo zbog photoshootinga i svega što ga prati. Ovo joj je, kaže nam, sad već uz osmijeh, drugi put da pristaje na make-up. Prvi put je to bilo za maminu ljubav, kad se spremala za maturu u Srednjoj medicinskoj školi u Zenici. I evo sada. Na kraju, zadovoljna je i ona. Njen osmijeh govori sve. Toliko je snage i pozitivnih misli u ovoj djevojci, da bi njima i planine mogla pomjeriti, a opet njeno lice krije i tešku životnu priču koju samo rijetki razumiju.
Ajna Jusić je rođena u septembru 1993. godine, kao žrtva silovanja njene majke tokom agresije na BiH. Ona je i prvo dijete rođeno u sigurnoj kući „Medica“ u Zenici. Svu težinu njene priče, 2006. godine, u višestruko nagrađivani film “Grbavica” pretočila je rediteljica Jasmila Žbanić. U filmu je ona tek djevojčica koja saznaje bolnu istinu kako je došla na svijet, danas, 25-godišnja diplomirana psihologinja, aktivistica, te predsjednica Udruženja „Zaboravljena djeca rata“. Ovo je prvi put da govori za naš magazin.
– Osjećaj za pravdu imam odmalena. Uvijek sam se borila da ispravim ono za što sam smatrala da nije uredu. Do trenutka dok nije počela priča sa “Zaboravljenom djecom rata”, sav moj aktivizam se svodio na sistemske greške, tako da me po tome ljudi poprilično pamte. Proteste zbog smrti dviju mladih studentica, Edite i Selme, kao i one u vezi sa slučajem Sanjin Sefić, organizirala sam ja s prijateljicama. Stalo mi je do osjećaja pravde, jer ga nedostaje i u sistemu i u društvu – kaže Ajna na početku razgovora.
Od ožiljaka koje život ostavi na čovjeku, nekad su mnogo dublji oni kojima nas šiba okolina. Ona, koja osuđuje ono što ne zna i ne razumije.
Nekad za istinu treba obići cijeli svijet, nekad je ona skrivena u jednoj običnoj kartonskoj kutiji i duši žene, koja se bori s oprečnim emocijama. Voljeti ili mrziti biće koje je tek došlo na svijet i koje nije krivo ni za jedan teški uzdah. Junakinja naše priče je imala sreću, njena majka je izabrala ljubav.
No, put do nje nije bio lagan… Naročito u djetinjstvu i školskim godinama.
Po čemu pamtite djetinjstvo?
– Dok nisam krenula u školu, sve je bilo uredu, bila sam dijete, nesvjesno mnogih stvari oko sebe, a i majka je uvijek bila tu da me štiti od svega. Međutim, kada sam krenula u školu, problemi su se počeli javljati. Rođena sam ’93., kao prva beba sigurne kuće „Medica“ u Zenici. Nakon nekoliko godina provedenih tu, majka se vraća u okolicu Zavidovića, u svoje rodno mjesto, ali ne sama, već s „dodatkom“, djetetom. U malim zajednicama to je poprilično neprihvatljiva scena, jer, bile smo nepotpuna porodica, mama i ja, falila je treća figura, otac. U tom periodu je majka najviše i propatila; osim što je morala raditi da bi nas izdržavala, morala je slušati i „zle jezike“.
Kako je proteklo Vaše školovanje; jeste li Vi prolazili isto što i majka?
– Vršnjačko nasilje je bilo dio moje svakodnevice. Kad ga majka nije mogla kontrolirati, jer je mnogo radila, kontrolirali su, koliko su mogli, moj daidža i mamina mama. Stvarno su se trudili. Mama se nadala, da će, ako odem u drugu školu, biti bolje, međutim, i tamo je bilo isto. U toj drugoj osnovnoj školi sam imala očinsku figuru, jer je tada u naš život došao moj očuh, ali svejedno, nekako taj koncept djece koja su zla uvijek ostaje, od toga da su me zvali kopile, mislim, u drugoj osnovnoj školi su me zvali slično, ali da mi očuh nije otac, bila je nova zezancija koja je ostala poprilično urezana. Tako da generalno te školske periode ne pamtim po dobru, ali djetinjstvo s mamom i djetinjstvo s mamom i očuhom je bilo lijepo, jer su svaki atom snage ulagali u to da sve loše brzo zaboravim. Kako sam odmalena imala usađen osjećaj za pravdu, znala sam se i ja u školi braniti. Svako moje ponašanje je uvijek bilo samo u svrhu samoodbrane.
Jeste li ikada majku pitali tokom tih godina: gdje je otac?
– Nisam. Imala sam to pitanje u glavi, ali ga nikada nisam mogla izgovoriti. Jasno mi je bilo da očuh nije moj pravi tata, ali mama je uvijek imala različite vrste mehanizama da izbjegne pitanja, ona često kaže da me odgojila onako kako je odgovaralo situaciji. S vremenom sam naučila da ne pitam. Danas ona misli da je to bila greška, međutim, ja ne smatram tako. Sve vidim kao njen način da se nosi s tim. Drago mi je da sam bila poslušno dijete, koje nije to pitalo, jer je barem time nisam podsjećala na sve što je prošla. Moja pitanja su ostajala unutar mene, više kao želja da znam, da me ta djeca ne zezaju i da me popuste da idem u školu kao i oni.
Rano ste se odvojili od majke, s 14 godina dolazite u Zenicu i upisujete Srednju medicinsku školu.
– Odluka je rezultat maminog razgovora s očuhom. Iako se tada bojala da me pošalje u drugi grad, jer bila je poprilično vezana za mene i mislila da me tako neće moći štititi, procijenili su da je za moju budućnost tako najbolje. Doveli su me u Zenicu, pred Medicinsku školu. Bilo mi je smiješno, jer se bojim i krvi i igle. Bojala sam se, ali bila sam uspješna medicinska sestra na kraju. Kad me je dovela u Zenicu, sjećam se da mi je rekla da je to za moje dobro, plakala sam, nisam se veselila baš tom trenutku. Međutim, danas sam joj itekako zahvalna, jer sam shvatila da je to zaista bila prekretnica i jedna od najboljih odluka.
Nova sredina, srednja škola, zreliji ste. Kada se dešava prijelomni trenutak kad odlučujete saznati istinu?
– Kada sam došla u Zenicu, nisam odmah znala cijelu svoju priču. Bilo mi je okej u razredu koji je kasnije igrao veliku ulogu u mom životu. Bila su dva trenutka koja su bila okidač. Kad sam se tek upisivala u školu, sva djeca stoje u redu, predajemo dokumentaciju, u toj pubertetskoj fazi to je bio prvi neki osjećaj da baš nešto ne valja, jer kad me je teta kod koje sam predavala papire upitala za ime oca, rekla sam joj da ne znam, mama je za to vrijeme s očuhom bila vani, ponovo je pitala: “Pa kako ne znaš, gdje ti je tata?”. Odgovorila sam da je umro, na šta mi je rekla: “Sad mi treba njegov smrtni list”, nisam to imala. Vjerovatno osjećajući da će me to pitati, mama je brzinom svjetlosti utrčala u školu i rekla mi: “Hajde ti vani, ja ću te upisati”. Smetalo mi je, jer sva se djeca upisuju u školu, što mene mama mora upisati, pitala sam samu sebe. Poslije toga se dešava prekretnica u drugom polugodištu, kad me profesor historije pitao pred razredom za ime oca. Nakon što sam odgovorila da ne znam, smijeh drugara iz razreda poprilično je bio težak i ostao mi je do danas urezan. Na kraju je dobro da se desio, jer sam saznala istinu, a i mami je mnogo lakše nakon toga, jer više nije sama, sad nas je troje: mama, ja i očuh. I kad sam na fakultet došla, bez obzira što sam znala istinu, imala sam strah kako ću ponovo s novom sredinom, jer u koju god da sam prije toga došla, nije bilo okej, bilo je problema, ali, srećom, na fakultetu sam bila poprilično sretna, jer sam imala divne ljude oko sebe i super profesore, koji nisu samo edukatori već i psiholozi.
Ajna s majkom Sabinom
Foto: Sakher Almonem
Možete li se prisjetiti dana kada ste pronašli papire, tih 30 stranica majčinog detaljnog iskaza u policijskoj stanici o svemu što je tokom rata doživjela?
– Nakon časa historije, taj vikend sam otišla kod mame u Zavidoviće, a nikome nisam rekla šta se desilo na času. Kad sam došla, mama i očuh nisu bili kući. Kako me taj smijeh iz razreda poprilično pratio i nije mi dao mira, kao ni to pitanje profesora, počela sam se prisjećati i one žene kad sam se upisivala, te sam shvatila da je to ime oca i taj otac u suštini problem. U tom trenutku sam imala veliku potrebu da bilo šta znam, da znam ljudima odgovoriti. Najgori dokument u toj kutiji koji sam pronašla bio je detaljan opis svega što se njoj desilo, što je jedan od mojih većih psiholoških problema i danas. Pročitala sam jednom, pa ponovo, čisto da se uvjerim. Ne znam, ne mogu opisati, imam poprilično taj black out u suštini, jer je to bila izrazito traumatična situacija za mene kao dijete u pubertetu, to je bilo uzrok moje ogromne krize identiteta kasnije. Nabrzinu sam spakovala papire, ostavila ih baš onako u milimetar kako sam ih i našla, da se ne vidi, i samo sam željela što prije izaći, jer sam se bojala ako mamu dočekam na vratima, da se neću moći iskontrolirati a da joj ne kažem.
Šta ste očekivali da ćete u toj kutiji i u porodičnoj kući uopće naći?
– Zaista sam očekivala da ću tamo naći da je moj biološki otac ili umro ili da me se odrekao, pripremala sam se za takve informacije, al’ ovo saznanje niti sam očekivala niti sam bila spremna za takvo nešto.
Kakve su Vam misli prolazile glavom?
– Kada sam sve saznala, prvo što mi je palo na pamet u tom trenutku bilo je da ona mene mrzi. Razmišljaš: „Pa, okej, zato je nekad tako često bila ljuta na mene, sad znam zašto“, i bila sam u fazonu: „Idi, nemoj da te ponovo vidi“. Spakovala sam se nabrzinu i otišla. Rekla sam joj da idem da popijem kafu s prijateljem i da hitno moram nazad za Zenicu, jer sam zaboravila nešto za školu. Sjela sam na autobus i otišla, i poslije toga sam samo šutjela.
Koliko je ta faza šutnje i preispitivanja trajala?
– Devet mjeseci. Postala sam nezadovoljna samom sobom i poprilično introvertna, uz sve standardne pubertetske krize, ovo je bilo dodatno otežavajuće za mene. Nisam imala želju da budem okružena ljudima pa sam počela bježati iz Doma, ocjene su mi se pogoršale, pala sam iz biologije i matematike. Sve kroz šta sam prolazila izazivalo je ogromnu krizu, koju su na kraju ljudi oko mene počeli uviđati.
Na početku su svi bili u fazonu: „Pubertet je, ona je još jedna buntovnica“, ali mislim da je u nekom momentu mnogima već postalo alarmantno, jer to nije bilo karakteristično za mene, uvijek sam imala dozu odgovornosti, i onda odjednom Dom dobije dopis da ću biti izbačena iz škole, jer imam previše izostanaka. Ljudima u Domu, također, nije bilo jasno, kako toliki izostanci, jer sam ja svakog dana njima govorila da idem u školu, a zapravo nisam išla. Tada sam, naprimjer, pokušala da dođem do hiljadu nekih podataka, kako od „Medice“, tako i na drugim adresama; tražila sam nešto što će meni dokazati da nisam sama na svijetu, međutim, u tom periodu sam zaista bila sama.
Zabrljala sam i došao je trenutak kad sam morala da se suočim s direktorom škole. Nisam imala izbora nego da mu kažem, jer on je imao tu neku lijepu pedagošku notu. Pokušao je zaista da razgovara sa mnom, da vidi šta je izvor problema, jer mu nije bilo jasno, i onda sam mu ispričala, rekla i za profesora i za sve, što je bilo taster za pomoć. Dobila sam je prvo od pedagogice, koja me potom slala u centar, gdje sam dobijala psihološku pomoć. Nakon nekoliko terapija, došao je trenutak da prvi put razgovaram s mamom o svemu.
Kako je izgledao Vaš susret?
– Ja sam plakala, ona nije, ona je jecala. Bilo me je strah da se okrenem da je pogledam, jer je bila iza mene, ali kad sam se okrenula, odmah smo se zagrlile. Prvo što mi je majka rekla jeste da me ne mrzi, ta rečenica je bila moja potvrda da nisam najgore i najneželjenije dijete na svijetu. Nakon te njene rečenice sam shvatila koliko smo nesvjesno i odvojeno dijelile strahove. Pamtim i da mi je rekla: “Nemoj, molim te, da me odbaciš”, jer je imala taj problem, ako mi kaže, da će mene biti sramota što imam takvu majku, ali ja to, naravno, nikad ne bih uradila, jer mi je bilo važno da ona mene ne mrzi, da me kao dijete želi. Kad smo sve razjasnile, bilo je vrlo olakšavajuće i za mene i za nju i za očuha, koji je tu stidljivo plakao. On je baš emotivan čovjek, on samo plače.
Sve što smo mi jedna drugoj rekle, rekle smo kroz suze i jecaje, držale smo se za glavu i naše završne suze su bile radosnice, jer smo skinule ogroman teret, ona svoj koji dugo nosi, da mi konačno kaže istinu, a ja teret zbog devet mjeseci šutnje. Zaista sam osjetila kao da je nekako planina s leđa pala i meni i njoj.
Odakle ste crpili snagu u tom periodu?
– Sve što smo nas troje, pa nas dvije, i na kraju ja sama, prolazili, psihološki proces i pomoć od psihologinje, sve me ojačalo, a dodatnu snagu mi je dala moja razrednica. Ona je, zajedno s mojom majkom, obavivši razgovor s razredom i objasnivši djeci šta se desilo, kakva je situacija, uspjela napraviti takvu atmosferu u razredu da su me djeca, bez obzira na to da li im je bilo jasno ili ne, čudno ili ne, prihvatila onako kako treba, kasnije me čak i branili.
Srednjoškolski prijatelji su prolazni, ali ovi moji nisu, i danas se čujemo i šeraju me po Facebooku, podržavaju sve što radim, a sve to na koncu zahvaljujući razrednoj, koja je izgradila toliko zdrav sistem pun podrške, da sam se baš lijepo osjećala u svom razredu do kraja.
Nakon tog saznanja jeste li ikada pokušali istraživati i da li ste u jednom momentu života željeli upoznati biološkog oca?
– Kroz taj proces majka je bila pažljiva u svemu, čuvala me mržnje i odgajala čisto. Kada sam saznala istinu, nisam imala potrebu fizički da ga vidim, ali jesam da dobijem bilo kakve informacije i dobila sam ih. Znam ime i prezime, ali je poenta u tome da ga ne mogu gledati kao osobu i ne mogu to što je uradio staviti u kontekst ljudskog bića. To ne može da bude čovjek i nemam uopšte želju da ga upoznam. On mora da bude kažnjen, i ne samo on nego svi ljudi koji su činili takve zločine nad ženama. Smatram to poslom države, i na kraju, što je najvažnije, nikada ne bih pokrenula taj proces zbog svoje majke, jer bi za nju to značilo retraumatizaciju i prolaženje kroz sve isto nakon 25 godina…
Kada se istina saznala, da li je reakcija okoline bila drugačija?
– Pola te zajednice je saznalo istinu kad sam prvi put s pričom izašla u medije, čak su i neki članovi naše porodice tada prvi put saznali istinu. Mama je, hvala Bogu, imala ogromnu podršku posljednju godinu. Da je bilo negativnih komentara, ruku na srce, jeste, ali time je potvrđeno ono što sam davno rekla da koncept silovanih žena i problem silovanja nije problem samo žene koja je preživjela to nego i njene sredine i okoline i države. Činjenica da smo imali približno 50.000 silovanih žena, djevojčica i muškaraca, to potvrđuje. Ljudi koji znaju moju mamu, a nisu znali istinu, u čudu su, neki su joj se i izvinjavali za sve. Osjeti se promjena unutar sredine, mama kaže da je više pozitivnih primjera i da je ogromnu podršku dobila i u selu u kojem živi od svojih prijateljica, koje su nekako bile izgubljene kada su čule, ali su zaista bile prave drugarice.
Mnogo spominjete očuha i ističete da Vam je pružio veliku podršku.
– Ne znam kako i na koji način da opišem togčovjeka. Mama i ja uvijek kažemo da je anđeo, jer je on od prvog dana kada je upoznao mamu znao cijelu istinu. Mama kaže da nikada na njemu nije primijetila da se zapitao da li je zaista trebao ući u cijelu priču s nama.
Mene je prihvatio kao najrođenije dijete i zaista nisam osjetila manjak ljubavi samo zato jer je on očuh. Za mene i za mamu bio je, pogotovo dok nisam znala istinu, glavni i jedini oslonac u životu. Mami je mnogo pomogao u periodu kad je bila zdravstveno loše, kad je trauma zaista bila na nekom ogromnom nivou, jer PTSP kao posljedica silovanja je težak i ima različite manifestacije koje znaju biti brutalne, sve je to momački podnio i nikada nije korak nazad učinio.
Nema od čega me nije i od čega me ne bi štitio i uvijek će stati pored mene, što potvrđuje da otac ne mora biti samo biološki, otac može da se postane na mnogo načina, kao što je meni Nusret bio i ostao – jedan jedini otac, jedan jedini na svijetu. Imala sam veliku sreću da baš takvog oca u životu dobijem. Bez Nusreta ne bi ništa bilo ovako, bilo bi mnogo gore, jer su njegova uloga i podrška ono što je mene i mamu usmjerilo na pravi put i što nas je ohrabrilo i ojačalo kao majku i kćerku.
Kako biste opisali Vašu majku nekome ko je ne poznaje?
– Sabina je to. Moja mama je vesela, blaga i nježna, voli da me zeza. Kad dođe u Sarajevo, odmah me izofira pred rajom (smijeh) i ja sam sretna što je vesela i pozitivna, iako ne znam odakle crpi energiju da bude toliko pozitivna. Otvorene smo jedan prema drugoj. Imamo odličnu komunikaciju o svemu. Ona će me danas nazvati i pitati kako sam poslije ovog intervjua, a ja nju opet kad pročita intervju, da vidim kako je to ona podnijela, jer nam je to jako važno.
Kroz sve ovo prolazimo kao kroz nešto novo i jedna drugoj smo stvarno ogromna podrška. Naš odnos kristalno je jasan i blizak te, prije svega, isključivo prijateljski, a potom smo i majka i kćerka koje imaju posebnu vezu. Teret koji je ona sama nosila sada je postao zajednički. U procesu s psihologinjom dale smo jedna drugoj priliku da razgovaramo, da ja nju pitam, ona meni objasni.
Želimo Vas bolje upoznati. Kakvu muziku slušate, šta od literature čitate? Jesu li Vam putovanja strast ili…?
– U suštini, ja sam malo drugačiji lik. Volim da putujem kad imam priliku za to, ne zbog partija, već što volim upoznavati kulturu drugih država. Kad je riječ o muzici, slušam sve pomalo, posljednji koncert na kojem sam bila bio je Massimov u Sarajevu. Odmalena sam čitala isključivo naučne stvari. Moj fokus je bio na psihologiji, volim i ekonomiju, što je čudno, jer sam loša u matematici, ali volim knjige s tematikom ekonomije, gdje pratim rast i razvoj. Upoređujem BiH s drugim sredinama.
Predsjednica ste Udruženja „Zaboravljena djeca rata“, koje je osnovano 2015. godine. Koliko broji članova i kakvi su Vam planovi?
– Amra Delić je začela temu u vezi s Udruženjem, prva je uradila istraživanje o temi djece rođene kao posljedica rata u BiH. Amra je osnivačica i njeno udruženje je bilo poklon djeci koja su učestvovala u njenom istraživanju. Kasnije, kada smo se sastali, postala sam predsjednica. Imamo aktivne i neaktivne članove. U BiH nas je oko 50, od te brojke nas 15 djece je poprilično aktivno i bavimo se našim pravima. Nedavno smo u Historijskom muzeju BiH zajedno s fotografom Sakherom Almonemom upriličili izložbu “Breaking Free – djeca rođena zbog rata”, radimo i druge projekte, dok ostali, neaktivni članovi još nisu spremni da krenu u ovu priču.
Za sve treba vrijeme, i meni je trebalo 10 godina da sakupim snage i hrabrosti da kažem: „Hajde Ajna, sad kreni u ovo“. U Udruženju pokušavamo naći mehanizam da svima obezbijedimo psihološku stručnu pomoć.
Ja sam jedina imala detaljnu psihološku pomoć i voljela bih da kroz Udruženje napravim mehanizam u kojem će svako dijete imatu dostupnu takvu vrstu pomoći, jer je ključna za dalji razvoj i život. Također, nastojimo djelovati i internacionalno. Pomoći djeci u drugim ratnim zonama,kao što je Uganda danas. Da ta dječica, kad dođu u neku svoju 15. godinu, mogu da proguglaju svoja prava, da ne moraju preživljavati sve isto kao mi.
Nikad nećemo znati tačan broj djece
Procjenjuje se da je u BiH između 2.000 i 4.000 djece rođeno kao plod ratnih silovanja. Je li ovaj podatak tačan?
– Mislim da nije. To je podatak koji je neko statistički izračunao po uzorku intervjua sa ženama koje su preživjele i koje su rodile pa je pretpostavljeno da je dvije do četiri hiljade djece unutar BiH. Moja lična procjena je da te djece ima više, međutim, to je, nažalost, podatak koji mi nećemo nikada saznati, jer nikada sistemski nismo pravili nikakav registrator, pogotovo tokom rata žena koje su preživjele i rađale djecu.
Nije niko vodio evidenciju o djeci koja su rođena kao posljedica silovanja majki. Imate žena koje su se porađale u logorima, čiju su djecu uzeli počinioci, koja su odvedena, imate djece koja su odmah po rođenju data na usvajanje, imate djece koja su ostavljana na ulici.
To je nešto što je sad već sistemsko-historijska greška, koja se desila i koju mi u Udruženju, šta god da uradimo, ne možemo ispraviti niti naći konkretno taj podatak.
Mama nije željela da gledam „Grbavicu“
– Kada je film „Grbavica“ trebao da se prikazuje u Zavidovićima, sve osnovne škole su išle da ga gledaju. Mama nije bila za to da ga gledam i ja. Plakala sam, kad svi idu, hoću i ja. Pustila me. I kada sam došla iz kina, počela sam je ispitivati: „A, Boga ti, mama, jesi l’ ti sigurna da ovo nismo mi“, jer je bilo previše sličnih stvari od toga da majka ne voli nokte, da je radila u kafani, pa sjećam se i tih grupnih terapija. Ima jedna scena u filmu gdje je puno žena i ta pjesma…, sjećam se scene, jer je identično preslikana scena iz „Medice“, i sve joj govorim: „Mama, ono smo ja i ti“, bila sam sasvim sigurna, jer vidim i ona curica je bila ista ja. Imala je te neke moje osobine, neku moju crtu, ali mama je bila istrajna u tome i samo je govorila: „Draga Ajna, kako mi na filmu, to je nemoguće!?“. Ja bih uporno nastavljala: „A, kakve su, mama, bile one kamere što su te snimale u vrtiću“, jer se ja sjećam tog procesa kada je ona davala izjave. Kroz razgovor mi je potvrdila, znala sam da nisam mogla pogriješiti.
Foto i postprodukcija: Mario Klein / Šminka: Naida Melić / Lokacija: Courtyard by Marriott Sarajevo