Heroje obično zamišljamo u specijalnim, za kišu metaka neprobojnim odijelima, i obično žive u nekom fiktivnom svijetu, no, pogledamo li malo bolje oko sebe, prepoznat ćemo istinske heroje i heroine u sasvim običnim ljudima. Sarajka, Sadeta Dervišević Satka je jedna od njih. Četiri godine rata je provela u opkoljenom Sarajevu, na Dobrinji, radeći kao medicinska sestra. Svakog dana je stavljala glavu u torbu, ostavljala kući dvoje maloljetne djece, ne znajući hoće li im se tog dana uopće vratiti, te spašavala druge. Nagledala se, kaže, svega tokom te okrutne četiri godine, ali na pitanje da li bi sve to ponovila, Satka bez imalo razmišljanja kaže:
– Sve bih isto uradila, samo ne daj Bože ponovnog rata. Neki kažu da ne bi ni slučajno ostali u zemlji, da bi odmah napustili BiH, a ja kažem da mi možemo pričati, ali nikada ne znamo. I ja sam mogla otići, ali nisam, ostala sam sa svojim narodom. Nigdje se ne vidim osim u BiH. Ja nisam samo lokalni patriota, volim cijelu zemlju, i Banji Luku i Trebinje i ostale gradove – kaže Sadeta kojoj su inozemne ekipe dolazile na noge ne bi li o njoj snimile dokumentarac i koja se sigurno može ponositi činjenicom da je vlasnica i zlatne medalje za hrabrost „Florence Nightingale“, najvećeg priznanja za medicinsku sestru na svijetu. Posljednje joj je stiglo iz rodnog grada.
Ove godine Vam je za hrabrost i profesionalizam koji ste pokazali tokom rata u Sarajevu, dodijeljena „Plaketa grada Sarajeva“. Ona nije jedino priznanje koje ste dobili, ali je, vjerujem, drugačije?
– Osjećam se fantastično, ponosno, uzdignuto, jer je to moj grad. Dijete sam Sarajeva, kad sam bila mala, igrala sam se oko Vijećnice i nikada nisam ni mogla sanjati da u to istoj Vijećnici mogu dobiti nagradu. Time se ostvario moj san. Kada pogledam naše Sarajevo, jako sam ponosna, ja volim BiH, našu zastavu, našu himnu. Kad vidim našu zastavu, mogla bih plakati. Bila sam kandidat i za Šestoaprilsku nagradu, gdje su me predložili ratni vojni invalidi Novog grada, Jedinstvena organizacija boraca Novi grad, Zlatni ljiljani Novi grad, dvije Federalne komore medicinskih sestara, Visoko zdravstveni fakultet Sarajevo čiji studenti su potpisivali peticije i Mjesna zajednica na Dobrinji C. Želim iskazati veliku zahvalu za kandidaturu, ali, nažalost, nisam prošla za tu nagradu.
1993. godine Satka je ranjena
Jeste li tokom rata imali prekid u radnom odnosu. Kako ste znali da je počelo opsadno stanje?
– Nisam imala prekid rada, imala sam ključeve ambulante u kojoj sam radila. Bio je 1. maj, nije se radilo, spremalo se i za Bajram. Kada sam došla na posao, niko od kolega druge vjere nije se pojavio na poslu. Navečer je otkucao policijski sat i počeli su dovoditi ranjenike. Krijući sam po našoj vrijednoj radnici Behki, poslala ključ Ismetu Hadžiću, našem komandantu, da bi mogli unijeti ranjenike. To je bio stravičan prizor, ranjenici su bili svugdje, na kartoteci, u čekaonici, na nosilima, ambulanta je bila puna krvi. Nismo gledali ko će tu krv očistiti, svi smo sve radili. Nije nas bilo mnogo, pet ili šest zaposlenih u tom periodu. Dobrinja je bila puna medicinara, ali malo ih se odazivalo za pomoć.
Sjećate li se prve noći u ambulanti?
– Muž je bio u rezervnoj policiji, samo sam mu rekla: „Sejo, ja idem pomoći ranjenicima“, pitao me je: “Ko će biti s djecom?”, na što sam mu odgovorila da on ostane s dvojicom naših maloljetnih sinova. Od te noći uvijek sam išla u ambulantu, koja se kasnije izgradila u improviziranu bolnicu. Prve operacije su obavljane u kartoteci, uz treptaj svijeće, s tupim skalpelima. Doktor Youssef Hadžir je bio jedini hirurg, koji se slučajno našao na Dobrinji. Ostavio je djecu kod rođaka i rodice i sve vrijeme koliko je opsada trajala bio je tu s nama.
Sami Bog ga je poslao, jer smo imali vrsnog hirurga. I on je kao i mi svi, mislio da će sve trajati 10-15 dana, međutim, oteglo se na četiri godine. Poslije smo se proširili i u biblioteku, a sreća nam je bila da je ispod bilo sklonište. U njemu smo pronašli neke kutije, u kojima smo kasnije, kad smo ih otvorili, našli kožne gunjeve, dječije haljinice, japanke. Ali nama nije bilo bitno to što je u kutijama, nego su nam bile bitne kutije koje smo koristili kao krevete na kojima su ranjenici ležali. Sreća, našli smo i trenerke koje su služile kao pidžame, ako je neko bio ranjen u nogu, mi smo odsijecali nogavicu i tako, tim dijelom, previjali rane.
Satka sa suprugom Sejom
Vjerujem da ste se tokom četiri godine opsade nagledali mnogih teških situacija u bolnici, ali koje od njih su Vama i danas najupečatljivije?
– Najviše mi je u sjećanju ostao krvavi bajramski turnir. Na Dobrinji 3 su pale granate i taj dan je poginulo između 70 i 80 osoba, najviše djece. Najgore mi je bilo za vidjeti da otac nosi kćerku, a vise joj unutrašnji organi (jetra, slezena..), a on jadan misli da djetetu ima spasa, iako je djevojčica već bila mrtva. U tom periodu veoma potresno mi je bilo vidjeti kako otac traži sina kojeg nema ni među ranjenima ni među mrtvima na ulici, a zaposlenici su ga već prebacili u mrtvačnicu. Najteže mi je bilo sve u vezi s djecom, nisam mogla biti ravnodušna na njihovu smrt. Sjećam se jedne scene posebno, u pitanju je bio maloljetni dječak Efica Nihad. On je bio mrtav, ali naše je bilo da ga transportujemo na Kliniku, ja sam mu držala glavu, a kolegica infuziju u sanitetu (improviziranom kediju), njegova mama me pita može li i ona s nama, a ja joj govorim da može. Sjedila mu je iznad glave, i kako se auto treslo i njemu se glava tresla, pa je ona mislila da je živ, a ja mu govorim: „Nihade, hajde pogledaj svoju mamu“. Kad smo došli u grad, pala je nova granata, morali smo otići na lice mjesta, pa smo Nihada i ostale ranjenike ostavili na hirurgiji. Kada smo se vratili, doktor mi je prišao plačući i rekao da ne može Nihadovoj mami reći da joj je sin mrtav, a nisam mogla ni ja. Pošto nije bilo prijevoza nazad za Dobrinju, njoj smo rekli da on čeka operaciju, a da ćemo je mi odvesti na Dobrinju i ponovo vratiti na Klinički kad operacija bude gotova. To sam sve organzirala da joj damo injekciju apaurina i sedativa, njenoj sestri saopštimo šta se desilo i da joj ona kaže. Mislim da se, kad me njegova majka i otac vide, i dan-danas sjete toga, a i ja njih, jer mi bude zaista teško.
Kakvi su u tom periodu bili međuljudski odnosi?
– Bilo je mnogo sloge, mi na Dobrinji smo bili kao jedna velika porodica. Svi smo pomagali jedni drugima, dijelili smo sve što smo imali, nije se gledalo ko je koje vjere. Zanimljiva činjenica da se u ratu najviše sklapalo miješanih brakova. Nismo osjećali nikakvu zavist, ljubomoru. Sjećam se moje komšinice Jasne što je živjela prekoputa, kada bih se vraćala iz dežure s krvavim mantilima u torbi, ona bi napravila hljeb da bih ja mogla svojoj djeci dati ručak, jer me nije bilo po čitav dan i noć. Sad se pitam jesam li ja bila dobra majka. Ostavljala sam svoje maloljetne sinove kući, a išla sam pomagati drugima. Vjerujte, kada donesu ranjenike, mi zaposleni u Dobrinjskoj bolnici smo samo strahovali da ne prepoznamo tene ili jaknu svoje djece, a to se desilo. Kolegica Olgica i njen suprug Duško, nakon pada granate poznali su svoju kćerku. Ne kažem da majkama koje nisu bile na ovakvim misijama nije bilo teško, naprotiv, ali one su ipak bile sa svojoj djecom.
Na koji način ste razmišljali o svojoj djeci dok ste bili odvojeni?
– U svakom trenutku sam mislila na njih. Znala sam izletjeti iz bolnice, zamoliti nekoga da me zamijeni da im napravim koji uštipak da imaju šta jesti. Nadam se danas da su ponosni na mene i da mi nisu zamjerili.
Godine 1993., ranio Vas je sijač smrti; možete li nam opisati tu scenu i kako je došlo do tog nemilog događaja?
– Pacijentica Brankica me zamolila da joj pomognem preći livadu kod bolnice, jer je teško hodala nakon što je primila infuziju. Pristala sam, jer sam mislila da se meni ništa ne može desiti. Kažu da se pametan boji, ali ja se tada nisam bojala, što znači da nisam normalna (smijeh). Tada se začuo sijač smrti i s 1.700 metara vazdušne linije ranio me u nogu. Brankica je bezbjedno prešla i gledala je šta se meni dešava. Kaže da sam se vrtila kao cuko oko repa, ali ja se toga ne sjećam, samo se sjećam da sam se potrbuške bacila, a on je i dalje pucao iznad glave, dizao je zemlju iznad moje glave, valjda me želio dokrajčiti. Prvi je prišao moj muž koji ništa nije mogao uraditi jer mi je noga visila, a onda su prišla trojica hrabrih momaka da mi pomogu, i u tom trenutku je fotostudio Fiva pritisnuo kameru i snimio moje ranjavanje. Tri puta su me operisali i hvala Bogu danas imam nogu, inače bi mi bila amputirana da se nije odmah reagovalo. Imala sam isti tretman kao i drugi ranjenici, tako da sam jako ponosna na ekipu koja je tu radila. Postala sam 60 posto ratni vojni invalid. Sticajem okolnosti ta kaseta s mojim ranjavanjem je kružila po svijetu, i zaniteresirala je grupu Kanađana da snime film o meni, jer njima nije bilo jasno da neko stavlja tuđi ispred svog života, što sam ja uradila. Ne kajem se, jer bih opet to uradila. Nakon tog filma koji su snimili, Kanadska državna televizija me predložila Nacionalnom odboru za dodjelu zlatne medalje za hrabrost „Florence Nightingale“, što je ujedno i najveće priznanje za medicinsku sestru na svijetu. Došle su četiri Amerikanke u ambulantu na Dobrinji i dodijelile mi tu nagradu, uz prisustvo moje timske doktorice Nede.
Trenutak kada je ranjena snimila je kamera
Koliko Vam je trebalo da se oporavite?
– Osam i po mjeseci, jer mi je bolovanje prekinuto. Naime, bila je neka zabava koju su kolege upriličile i pozvali me, ja sam samo malo zaigrala kolo, jer nisam mogla od fiksatora, ali pojedine kolegice i kolege su bili ljubomorni i konstatovali su kako ja mogu plesati, a ne mogu raditi, i tako sam se vratila.
Koliko je čovjek zapravo u tom periodu mogao ostati priseban?
– Sve zavisi od toga kakav ste karakter i kakvi ste kao osoba. Ja sam jako pozitivna i puna energije, i danas se pitam odakle mi ta energija. Jednostavno je do čovjeka, kako se on organizira i kako u svojoj glavi posloži stvari.
Da li danas imate neke traume iz tog perioda?
– Nemam nikakvih trauma. Znam sama da se isključim iz nekih situacija, znam saslušati, jer nekome ko se meni otvara i priča treba slušatelj. Uvijek sam znala da trebam imati i snage za svoju porodicu, morala sam čuvati i ovo malo zdravlja za njih. Zaista se sjećam svega što je bilo od prvog do posljednjeg dana rata.
Zašto ste izabrali biti medicinska sestra?
– Otkad sam završila osnovnu školu, željela sam biti medicinska sestra. Imala sam smisla i za crtanje i tehničko, ali preovladala je želja da pomažem drugima. Mama me pitala šta ako me ne prime, a ja sam joj odgovarala da u tom slučaju neću nigdje drugdje. Kada sam počela raditi, imala sam jednu uniformu, i samoj sebi sam obećala da ću je nositi zadnjeg radnog dana, prije nego što odem u penziju. I to sam i uradila nakon 40 godina rada.
Kako Vam izgleda bosanskohercegovački mir?
– Pa sve nešto leluja u vazduhu, ali ja ne želim da razmišljam o tim stvarima. Želim da mislim o slozi, o tome da se ne pita ko je koje nacionalnosti, vjere. Kada vidim političare u novinama, okrenem stranicu, jer oni imaju jednu priču za narod, a drugu kad se samo sastanu i piju kafu. Oni plaše narod, ali mislim da iza tog straha koji zadaju narodu oni nisu moćni da riješe neke probleme i da bacaju stalno na tu problemtiku mira, jer smo svi osjetljivi na mir, ustvari na nemir, pa zaboravimo da je nešto poskupilo, da se negdje dogodila pljačka i tako dalje.
Šta savjetujete svojoj djeci?
– Svakog dana im želim zdravlja, sreće i nafake. Da pozitivno misle i drugima se daju, da se isključe iz negativnih razmišljanja i od ljudi koji ujutru ne vole sebe, a popodne nikoga.
