Intervju

Olivera Ćirković: U jednom trenutku sam osjećala da vladam svijetom

Olivera Ćirković je sa svojim bestellerima, prvim i drugim dijelom knjige „Ja, Pink Panter“ u kojima govori o svom životu, bila prava senzacija na nedavno završenom sarajevskom Sajmu knjiga. Osim što su bili zainteresirani za knjigu, mnoge je do nje vodila i znatiželja, da se upoznaju i fotografiraju sa ženom iz koje isijava nevjerovatna energija i samouvjerenost. Olivera je bila košarkaška reprezentativka Jugoslavije, ali je odlučila da ode na drugu stranu zakona. Postala je šefica grčke ekspoziture planetarno poznate bande „Pink Panter“, gdje je sa svojom ekipom učestvovala u više od 1.600 pljački. Njen prestupnički život je trajao 20 godina tokom kojih je iskusila i torturu zatvora. Prvi put se iza rešetaka našla 2006. godine, ali je to iskustvo nije mnogo promijenilo, te se 2008. vratila kriminalnim aktivnostima. Četiri godine kasnije je ponovo zatvaraju i ona bježi iz zatvora, ali je pronalaze samo nekoliko mjeseci nakon toga i Olivera iza rešetaka ostaje do 2017. godine. To što je sedam i po godina provela u zatvoru bilo joj je dovoljno da, kako sama kaže, okrene igricu i da se nakon odsluženja kazne posveti normalnom, građanskom životu, kako ga zove, u kojem piše knjige i slika.

– Ulazak u građanski život je za mene bio događaj. Isto kao kada bi čovjeku koji u „normalnom“ životu ima 45 ili 50 godina dao zadatak da narednog dana postane kriminalac. Našla sam se u poziciji da nisam znala gdje da se okrenem i bila sam šokirana odnosom ljudi, novcem i kako sve to funkcioniše. Prvi rezultati mog truda u građanskom životu desili su se mjesec nakon što je izašla knjiga, kada je na moj račun legao novac od njene prodaje. Za ove prilike to je bilo nevjerovatno mnogo novca. U tom trenutku sam shvatila da sam pobijedila građanski život i da je to za mene smiješna igrica, a imala sam takav strah. Samo sam pomislila: „Bože, koliko je energije i snage izgubljeno u kriminalu. Da sam to uložila u ovaj život, bila bih milioner regularnim putem“. Bila bih kao Jovanka Broz, širila bih se i bila slobodna, a još i bogata – kaže Olivera na početku razgovora za naš magazin.

Zbog čega ste odlučili da javno govorite i pišete o kriminalu koji ste organizirali?

– Ne može niko da govori o kriminalu ako nije prekinuo s njim. U trenutku kada govoriš o tome, siguran si da te u toj priči više nema ili bar vjeruješ u to. Treba nekoliko godina da prođe da bi to sam sebi potvrdio i ne znam da li nakon dvije, tri ili pet godina može ponovo da ti klikne, jer je to porok. Moguće je da sam namjerno počela da pričam o tome da bih se obilježila još više i opasnije, a samim tim da sebi ne dam mogućnost da se vratim.

Koliko toga o prestupničkom načinu života još niste otkrili?

– Mnogo toga nisam rekla i neću nikada. Ne zato što krijem, nego zato što bi to onda bila promocija kriminala. Nije mi poenta da pričam o kriminalnim djelima i da zabavljam narod, nego da mladim ljudima pošaljem poruku da to nije dobar izbor i poruku da sam ja borac i primjer žene koja može da bude jača i od muškarca. To se tiče karaktera i vjerujem da je odluka bitnija od prakse, kao što je i karakter bitniji od akcije. Kriminal, naravno, privlači ljude i ja pričam o jednom nevjerovatnom životu iz nevjerovatne perspektive. Ali, svaki čovjek koji je iole svjestan i koji ima široke poglede trebalo bi da bude radoznao. Ne radoznao za moje kriminalne aktivosti, nego za to kakva je to žena koja je imala zdravu sportsku karijeru i zdravo djetinjstvo, a koja je otišla u kriminal.

Kako je porodica reagirala na Vaše kriminalne aktivnosti?

– Moja sreća je da su mi roditelji umrli prije kriminalnih letova. Ne znam kako bi to moj otac preživio. Uvijek sam bila uzorna i on je s ovog svijeta otišao s idejom da ima nevjerovatnu kćerku. Moja sestra je to teško prihvatila, ali se godinama sretala s mojim kriminalom i prihvatala polako sve to. Teško joj je palo. No, sada je ponosna jer sam uspjela izaći iz svega toga. Popravila sam utisak.

Na kojim kodeksima su „Pink Panteri“ funkcionirali?

– Prestupnički svijet je apsolutno isti kao i spoljni. I u njemu ima dobrih, loših, glupih, naivnih, zlih i pametnih ljudi. S tim da su ljudi u kriminalu manje lukavi, a po emocijama su na nivou djece, opušteniji su i hrabriji. S njima se lakše funkcioniše i oni koje sam doživljavala kao bliske su imali neke principe i moralne kodekse po kojima su funkcionisali. Znalo se šta se radi, ko se napada i kako se dijeli plijen, a nije smjelo da se laže i vara. Uz to su morali i da drže riječ, da budu odgovorni, te da se ponašaju kao profesionalni sportisti. To znači da moraju da budu diskretni, da ne smiju da piju i puše, te da moraju da treniraju. To šta su radili poslije kada su se vraćali u svoju zemlju mene nije zanimalo. Moj prestupnički život je trajao 20 godina i u knjizi pišem o ljudima koji su prošli selekciju. Od 100 ili 200 ljudi sam došla do pet najboljih. Svi su u prošlosti bili vrhunski sportisti i po stilu života meni vrlo bliski. Što se tiče mene, imala sam tačno crtu do koje idem.

Foto: Mario Klein

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.