Krevetići za novorođenčad, perike za žene koje se bore s opakom bolesti i kompjuteri za lokalnu školu samo su neke od brojnih donacija koje su ljudima iz Bosne i Hercegovine, prije svega onima koji imaju zdravstvene ili finansijske poteškoće, obezbijedili Sarajka Larisa Pošković i njen suprug Sascha Nagel. Iako žive u Njemačkoj, njih dvoje su apsolutno posvećeni pomaganju ljudima iz naše zemlje. Humanitarni rad, priznaje nam Larisa, spojio je supruga i nju.
– Sacha i ja smo se upoznali u Sarajevu preko zajedničkog poznanika iz jedne škole fudbala, za koju sam pisala projekte, dok im je Sacha donirao opremu. Nisam ni primjećivala da je gajio simpatije prema meni, a od ljubitelja fudbala je postao najveći ljubitelj konja. Sacha je zadobio mene i moje srce time što je pomogao jedan jahački klub u kojem sam volontirala. Uspio je obezbijediti skupocjenu opremu za konje, a naši konjići su se odužili tako što su dvije godine zaredom „primali“ mališane iz „Škole za slijepa i slabovidna lica“. Djeca su uživala u toj nesebičnoj ljubavi, jer je u očima konja svako dijete isto i jednako vrijedno – kaže Larisa na početku razgovora.
Humanitarni rad podržavaju gotovo svi, ali se rijetko ko odlučuje baviti njime. Šta je Vas i Sachu motiviralo da pomažete drugima?
– Većina ljudi je zaboravila šta humanost znači. Ne moramo dati ni jedne jedine marke da bismo bili humani. Ponekad je dovoljno gladnom psu na ulici kupiti da jede, pomoći staroj nani ili dedi s teškim cekerima, a sasvim je dovoljno i odreći se kafe i te dvije marke donirati za nečije ozdravljenje. Dok nisam bila u mogućnosti da materijalno pomognem neku humanitarnu akciju, volontirala sam u jahačkom klubu, organizirala predivne zabave za autističnu djecu, te bila uključena u druge, velike ili male aktivnosti.
Kroz svoj rad nailazite na teške priče, riječ je o ljudima koji često nemaju dovoljno sredstava za lijekove, život… Koja od tih priča Vam je najteže pala?
– Posljednja akcija koju smo proveli zajedno s firmom „Bergmann“, kad smo donirali perike, bila je jedna od najemotivnijih. Preko foruma na Facebooku, uz pomoć Mirele Lučkin, anonimno sam objavila da se perike doniraju, te su u roku od sat podijeljene. Kada sam vidjela slike mladih dama koje su dobile perike, koje mi je Mirela poslala, a koje će ostati među nama, shvatila sam koliko jedna perika, to „malo“ kose, na koju se svi toliko žalimo, jer je preduga ili prekratka, znači onda kada ostanete bez nje. Osmijeh tih dama s predivnim novim frizurama je nešto neprocjenjivo. Dobili smo mnogo poruka od članova porodica oboljelih koji se zahvaljuju jer su im mame nakon mjeseci ispunjenih strahom od izlaska, napokon vidjele svjetlo dana i uživale u životu baš onako kako bi trebao svako da uživa. Jedan od najtežih momenata bio je kada smo poslali periku na adresu žene koja je željela iznenaditi i obradovati svoju drugaricu koja je bolovala od raka, a ona je u međuvremenu umrla od te opake bolesti. Jedna od, također, težih situacija bila je i kada smo donirali dvije perike, jednu za mamu, a drugu za kćerku.
Kako ljudi reagiraju kada čuju da ćete im pomoći? Odbijaju li, možda, pomoć jer ih je sramota?
– Još nikada nismo imali situaciju da je neko odbio našu pomoć. Ljudi budu postiđeni, a pogotovo djeca. Često se rasplaču, ali jedan zagrljaj i topla riječ zaliječe svaku bol na malom, ranjenom srcu. Mi sve ljude gledamo kao jednake i drago nam je kada na bilo koji način možemo pomoći. Međutim, svaka medalja ima dvije strane. Imali smo situacije poput one kada je prilikom donacije 300 laptopa nekoliko volontera ukralo dio opreme. Bilo je ljudi koji su lagali da su im bližnji bolesni i niko ne zna gdje je taj novac završio. No, to što je bilo i ružnih situacija nas nije spriječilo da pomažemo i dalje.
Pomoć šaljete iz Njemačke. Koji su najveći izazovi na koje u svom radu nailazite?
– U kontaktu smo s brojnim njemačkim firmama koje nam redovno šalju pomoć, a koju mi šaljemo dalje. Najveći izazov su papiri i prevoz. Kamion s paletama doniranih stvari košta jako puno, a sada je naša država uvela porez i na plišane medvjede (koji su polovni, ali čisti i oprani) koje smo slali djeci. I za to izdvajamo sredstva. Jedan donator je jako puno platio i za 36 polovnih kompjutera kojima smo opremili školu. Mislim da država ne bi trebala uzimati toliko novca za stvari koje su donirane. Imamo sve certifikate i potvrde o tome gdje te stvari idu i to se ne bi trebalo naplaćivati, a platili smo čak i krevete za novorođenčad koji su donirani porodilištima. Zaista apsurdno.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
