Predstava „Sjećaš li se Doli Bel“, reditelja Kokana Mladenovića, koja se izvodi u sarajevskom „Kamernom teatru 55“, u rekordnom je roku pokupila simpatije publike, ali i kritike. Riječ je o, može se slobodno reći, emotivnom ringišpilu koji vas kao gledatelja u jednom momentu uvodi u najiskreniji smijeh, a u drugom brutalno vraća u surovu stvarnost jednog vremena, koja je aktuelna i danas. Priča govori o teškoj sudbini likova, s posebni aspektom na djevojku Doli Bel u čijoj je ulozi briljirala mlada sarajevska glumica Elma Juković. O ovoj djevojci će se tek pričati. Posjeduje takav glumački talent, kojeg hvale i bardovi bh. glumišta.
– Bilo je vrlo izazovno raditi na procesu stvaranja predstave, ali i jako emotivno. Sve što je imalo veze s mojim likom me doticalo lično, a ja sam se potpuno dala, te prepustila u istraživanje, rediteljeve indikacije i u zajedničku energiju koju smo kao kolektiv imali. Velika mi je čast i privilegija što sam kao relativno mlada glumica dobila priliku da igram tako veliku ulogu, u takvom komadu i s tako vrsnim ansamblom i glumcima Kamernog teatra 55 – kaže 30-godišnja Elma na početku razgovora.
Film „Sjećaš li se Dolly Bell“ je već odavno proglašen kultnim ostvarenjem. No, koliko je, uprkos činjenici da su i jedno i drugo zasnovani na istoimenom djelu Abdulaha Sidrana, predstava drugačija od filma?
– Predstava je nekako sama po sebi autohtona, tačnije potpuno odvojena od filma. Reditelj Kokan Mladenović je zajedno s gospodinom Sidranom i dramaturgom Vedranom Fajkovićem nastojao da napravi neki novi koncept. Samo pozorište ima sebi svojstven sistem znakova i mnogo se razlikuje od filma kao medija, tako da smo od početka znali u šta se upuštamo. Kada smo radili improvizacije i postavljali cijeli komad, vidjeli smo da je to, zapravo, jedna drugačija priča u kojoj ima scena koje uopšte nisu u filmu, ali jesu u romanu. Tako da u predstavi gledatelji i ljubitelji filma mogu da pronađu nešto novo za šta nisu znali da se veže za tu priču. Lik Doli Bel je kultni i u filmu ga je ovjekovječila maestralna glumica Ljiljana Blagojević i bila je velika odgovornost dati svoju interpretaciju lika kojeg svi poznajemo kroz film. Ali, ja sam slušala svoju intuiciju u vezi s tim gdje trebam taj lik da vodim i kako da ga razvijam. Potpuno sam vjerovala reditelju i on je vjerovao meni.
Djelo Abdulaha Sidrana govori o periodu šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali o stvarima koje su, manje-više, aktuelne i danas. Ko je Doli Bel današnjeg vremena?
– Doli Bel današnjeg vremena je neko dijete koje čuči u svima nama i to jeste poruka za sve gledatelje ove predstave. Riječ je o naivnosti na koju pristajemo u ljubavi i toj nekoj zanesenosti, a život u samo jednom trenutku može da se izokrene i da pokaže svoju brutalnu stranu. Doli Bel opominje i ukazuje na to, a naročito kod ženske populacije, gdje zbog nedostatka emancipacije i želje za njom žena često biva dovedena do toga da zavisi od muškarca. Ona često biva izmanipulirana i životne okolnosti u kojima se nalazi su takve da ne može sama sebi da kroji život i put. Zato je priča o tom ženskom liku, liku djevojke Doli Bel toliko aktuelna i sada jer se može povući paralela. Nažalost, još živimo u veoma patrijarhalnom društvu u kojem je šovinizam vrlo dobro zamaskiran. Mi kao žene treba da se pametno i plemenito izborimo za svoje pozicije i da budemo uvažene i poštovane, a to možemo jedino uz emancipaciju, dobre argumente i stav. Tragično je što likovi koji se potpuno daju i koji su „čisti“, bar u dramskim situacijama, a često i u životu, bivaju izmanipulirani i završavaju kao tragični junaci. Što je u ovom slučaju Doli Bel.
Čemu Vas je Doli Bel naučila?
– Naučila me da se smijem. Ona je mnogo vedra i vesela, a ja sam privatno onako zatvorenija i na prvu, možda, introvertnija. Ljudi, kada me upoznaju, kažu: „Jao, pa ti si baš ozbiljna“. Ona je vrlo otvorena, odmah sve karte stavlja na sto i ima taj svoj lepršavi, slatki osmijeh. Lijepa je to relacija između glumca i lika. Gluma vam omogućava da iz procesa u proces upoznajete neku novu stranu sebe, svoje mogućnosti, a kroz rad s kolegama vidite koliko ste tolerantni, fleksibilni i spremni da primate i dajete.
Julia Roberts i Sarah Jessica Parker samo su neke od svjetski poznatih glumica koje nikada nisu pristale da pokažu obnaženo tijelo. Vi ste kroz ulogu Doli Bel pokazali da Vam to nije problem, i da Vam je profesionalnost prioritet. Kako ste doživjeli ovu scenu?
– Mi glumci smo drugačiji ljudi i imamo drugačije preferencije. Kada sam saznala da ću da igram ovu ulogu, pretpostavila sam da će biti neka vrsta tako tih eksplicitnih scena. Međutim, u procesu rada s rediteljem smo išli do te neke granice gdje se ja osjećam dobro i ugodno. Mislim da je najvažnije da se glumac osjeća dobro u svojoj koži dok je na sceni.Nemam ništa protiv golotinje u pozorištu ako je ona, naravno, opravdana i ako se taj glumac u tom trenutku osjeća ugodno kao i publika. Nekada vi publici namećete nešto što ona, možda, ne želi ni da gleda. To može biti pretjerano, nakazno ili čudno plasirano. Nekoliko puta sam to doživjela kao gledatelj, a nekada mi je to stvarno estetski zanimljivo, lijepo, privlačno i suptilno. Uopšte ni u malom mozgu nemam da je to scena obnaživanja ili bilo čega i potpuno sam zaštićena i kao žena i kao glumica. Jako je bitno da znamo zašto nešto radimo, da imamo svoje porive i da vjerujemo u njih.
Foto: Mario Klein
Lokacija: Hotel Holiday
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
