Massimo Savić: Da se ne bavim muzikom, pljačkao bih vrhunske predmete i dijelio siromašnima

Piše: Lejla Bejdic

Ukoliko tražiš više od muzike i ukoliko želiš čuti vrhunsku umjetnost, tada izbor pada na Massima Savića. Skoro 35 godina je na sceni, i kroz koju god dekadu njegove karijere da prođete, pronaći ćete albume koji su ostavili trag. Njegova karijera je preduga da bi u njoj bio samo jedan bitan događaj, koji definira njegov rad. I on sam ih dijeli na tri. Prvi pomak ili, kako on voli reći, kvantni skok se desio s pjesmom „Sjaj u tami“, drugi sa „Stranac u noći“, dok je treći veliki skok u karijeri uslijedio s pjesmom „Iz jednog pogleda“. Massimo je tip umjetnika koji ne živi od stare slave, a i zbog čega bi, kada je danas popularniji više nego ikada. Zato na njegovim koncertima nikada nećete slušati samo, naprimjer, stvari iz osamdesetih ili iz nekog drugog perioda, već ćete dobiti nezaboravni miks pjesama, i zanimljivo uvijek će ta lista biti drugačija. S velikom strašću priprema svoje koncerte, što samo govori koliko poštuje publiku. U Sarajevu je boravio prošle sedmice. Razgovarali smo odmah po njegovom dolasku iz Zagreba. Sutradan je održao fenomenalan koncert u sarajevskoj Skenderiji.

– Vrlo mi je interesantno kada mi ljudi kažu da na koncertu nisu bile neke pjesme, i to je jako dobro. Ako na jednom koncertu nisam izveo određene pjesme, onda su one odmah dale prostor drugim pjesmama. Na svu sreću, imam strahovito veliki bazen iz kojeg mogu odlučivati koje će pjesme biti zastupljene na koncertu. Sarajevo za mene uvijek bude dorađena verzija onoga što sam napravio u Sava centu. Prije koncerta ispitam kako stvari funkcioniraju i onda doštimam sve. Sarajlije su dobile perfektan bend koji je apsolutno spreman za to što rade i plus moje drage goste među kojima su Sergej Ćetković i saksofonist Igor Gežina – kaže Massimo na početku razgovora za „Azru“.

Zašto Vam je Sarajevo lijepo? I kako Vam izgleda Bosna kada pređete granicu i otisnete se u njenu unutrašnjost?

– Meni je Sarajevo uvijek bilo lijepo i značajno. Da me neko pogrešno ne shvati, ali meni je ono još draže i u duši mi je nakon sveg pakla koji se ovdje dogodio. Sarajevo se samo moralo organizirati. Čak je i moj violinist Bruno Urlić pristupio braniti grad, momci su se sami morali organizirati. Gledao nedavno i dokumentarac „The Siege“ (Opsada), s obzirom na sve što je jedan grad propatio fantastično je koliko se oporavio i koliko su ljudi veseli, te uvijek spremni na muziku i umjetnost.

U današnje vrijeme muzika se sve manje sluša, a sve više gleda. Kako ste Vi tokom godina ostali vjerni sami sebi?

– Pa nemaš šta biti vjeran sebi, ili jesi ili nisi takav kakav si. Nikada ne bih mogao pjevati „Na tvojoj ruci prsten“ od Miše Kovača, jer mi se ne bi vjerovalo, a njemu se vjeruje. Svako se bavi onom nišom iz koje djeluje. I dan-danas se čudim kako sam uspješan sve ovo vrijeme, jer moja muzika nije uobičajna muzika ovih područja. Ona je apsolutno oslonjena na artistička kretanja u svijetu. To je meni dovoljno, presretan sam pozicijom koju imam i publikom koju sam uspio stvoriti kroz sve ovo vrijeme. Ljudi koji vole moju muziku, u biti su moji potencijalni prijatelji, jer se razumijemo.

Danas važe druga pravila u muzičkoj industriji nego u periodu kad ste Vi počinjali, mladi pjevači i pjevačice svoju šansu mahom traže kroz muzičke show programe. Šta savjetujete mladim umjetnicima; šta je to što prvo moraju naučiti prije nego što se otisnu u surovi svijet estrade?

– Da sam na njihovom mjestu, nikada to ne bih radio. Ne bih imao petlju stati pred ljude iz žirija koji su napravili već nešto veliko u karijeri i tom poslu. Ono što savjetujem mladima jeste da mnogo čitaju ili barem da pitaju nekoga koga smatraju pametnijima od sebe da im savjetuje barem desetak knjižica, kroz koje će pametnije ići kroz život. Drugi savjet je da ne ganjaju popularnost kao takvu, nego znanje. Treba naučiti svirati neki instrument. Ne smiješ biti samo pjevač koji će se u jednom trenutku dovesti u nezgodnu situaciju da je, naprimjer, s prijateljima okupljen oko logorske vatre, uz dobar roštilj i oni mole da izvedeš neku pjesmu, a ti ne znaš svirati nijedan instrument (gitaru ili harmoniku), dakle ne možeš se ispratiti. Nikada se nisam volio dovoditi u takve situacije, a i to vrlo rijetko radim, da sviram za društvo, ali kada se to dogodi, onda im priuštim nešto nezaboravno.

Foto: Samir Saletović

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra. 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti