Intervju

Ermin Sijamija: Ni zbog jednog izbora ne žalim sve što je trebalo desilo se

Nakon naslova „U zemlji krvi i meda“ te „Twice Born“, Ermin Sijamija dio je glumačke ekipe još jednog inozemnog projekta; serije „Whiskey Cavalier“, koja se već nekoliko sedmica emitira u programu američke ABC mreže. Po povratku iz Češke, gdje je snimao svoje scene; Ermin prvi put govori kako je dobio ulogu grčkog bosa Stavrosa Pappasa, ali vraća i vrijeme i provodi nas kroz uloge koje su obilježile njegovu dosadašnju karijeru te otvara nepoznata poglavlja svog privatnog života. S mnogo ljubavi i s posebnim žarom govori o svojoj porodici, supruzi i troje djece, koji iz dana njegov život čine potpunijim i sretnim.

Kako ste postali dio glumačke ekipe „Whiskey Cavalier“?

– Kao i većina stvari koje se rade za inozemne produkcije i ova je išla preko agencije ZONA i Anile Gajević. Na njenu adresu dođu pozivi za kastinge, ona dobije opis glumca koji im odgovara. U ovom slučaju sam ja bio taj koji im je odgovarao, radio sam kasting, snimio i postao član ekipe. U septembru-oktobru sam otišao u Češku i snimao svoje scene.

Igrali ste u regionalnim i inozemnim produkcijama. Šta iz vlastitog iskustva možete tvrditi da je, osim talenta, još najvažnije danas za glumca?

– To je nešto što se zove sreća ili Božija volja. Talent, naravno, rad, ali nekako i pravi trenutak, da ga iskoristiš na pravi način. Mnogo je dobrih, odličnih i talentiranih glumaca, koji nisu na mjestu na kojem bi trebali da budu, nikada nisu dobili projekte za koje svi mi mislimo da bi trebali da dobiju. Opet imate glumaca koji nisu obećavali u procesu školovanja, a odjednom su isplivali. Tako da je to iskorišten momenat na pravi način.

Žalite li i zbog jednog glumačkog izbora?

– Ne žalim, sve što je trebalo da se desi desilo se. Na kraju, svaki posao je neko iskustvo iz kojeg izvučeš nešto dobro ili loše.

Smijeh je ono što ovim prostorima treba, da se ljudi rasterete od teške svakodnevice. To im je pružao svojim sjajnim predstavama i Festival pozorišne komedije „Osmijeh Sarajeva“, u čijem ste organizacionom timu bili kao i u funkciji selektora. Kakav mu je dalji život?

– Koliko znam, napravili smo pauzu. Nisam bio producent niti onaj koji finansira i pronalazi novac, bio sam selektor Festivala. Pomogao sam u organizaciji Festivala, jer sam poznavao materiju i kako se rade stvari tog tipa i organiziraju festivali. Iskoristio sam svoje kontakte i krenuli smo super pozitivno u projekt. Nismo ga ugasili, on je jednostavno stao, jer mislim da smo malo megalomanski odmah htjeli nešto veliko. Tražimo načine kako da finansiramo Festival, kako bi postao stalni i održavao se svake godine. Imali smo super reakcije od publike, od pozorišnih kuća koje su došle, a i od onih koji su bili u selekciji, odnosno u opciji za selektovanje. Pamtim to kao lijep period; maj, smijeh, komedija, Sarajevo, jer kad se spomene Sarajevo, uvijek na šta se prvo pomisli jeste smijeh i rat, što je nekako u kontradikciji. Ljudi su bili oduševljeni festivalom komedije. Projekt nećemo ugasiti, nastavit ćemo, samo ne znam kad.

Kako izgleda privatni prostor i vrijeme Ermina Sijamije?

– Vrlo buran i vrlo aktivan. Amra (Kapidžić,op.a) i ja smo roditelji troje djece, tako da svako onaj ko ima djecu zna kakve su obaveze i odgovornosti. Vrijeme koje nije posvećeno poslu; pozorištu ili filmu, snimanjima, jeste vrijeme koje provodimo s djecom. Svaki moment trebate nekako ispuniti, posvetiti vrijeme svakom od njih troje na poseban način, biti s njima. Trebate ih odgajati, učiti. Jednostavno o tome ne govorim kao o obavezi, ja u tome uživam. Vrlo često smo na planini, nerijetko slobodne dane iskoristimo da odemo i na more. Uvijek smo u nekim aktivnostima, jer ni ja ni moja djeca ne volimo baš previše kući da sjedimo, tako da smo uvijek napolju.

Niste se vodili modernom računicom jedno, dvoje djece, već ste se bez straha od sutra sa suprugom upustili u nešto što zovemo velike porodice; imate dvije kćerke May Lu’lu, Dia Lililu i sina Dara.

– Kad pogledam u prošlost, velike porodice bile su sa sedmero, osmero ili devetero djece. Vjerovatno u današnje vrijeme, pored svih obaveza i ludog tempa kojim se živi, troje djece i jeste velika porodica. Mi planirali djecu jesmo, al’ troje nismo nikada, tako se desilo. Ako ih bude još, nije problem. Djeca su super, radost i nešto posebno.

U kakvoj porodici ste Vi odrasli?

– Imam godinu mlađeg brata. Nas dvojicu mama je rodila u jednoj godini. Ja sam rođen 26. novembra 1974., a brat 25. novembra 1975. Kako je mala razlika u dobi među nama, zajedno smo odrastali i bili jedan uz drugog. Moja porodica se nije ništa razlikovala od nekih drugih porodica tog vremena, bili smo obična, što se kaže, funkcionalna bh. porodica. Roditelji su radili, mi smo išli u školu, zajedno smo provodili vrijeme. Uglavnom pamtim da sam imao lijep odgoj i djetinjstvo.

 

Foto: Samir Saletović

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.