Iskustvo, sposobnost, hrabrost i neodustajanje je ono što se veže uz ime bh. novinarke Arijane Saračević Helać. Tokom četiri godine agresije na našu zemlju bila je žena koja je izvještavala s prvih borbenih linija. I kada je možda mogla otići iz opkoljenog Sarajeva, izabrala je ostati. Za svoju hrabrost i profesionalnost dobila je značajna priznanja i nagrade, a jedna od njih je i „Zlatni ljiljan“.
Danas je Arijana uspješna autorica dokumentarnih filmova. I svaki zavređuje posebnu pažnju. Posljednji dokumentarac koji je uradila nosi naziv “Bosna” i govori o najvećem, historijskom uspjehu bh. klupske košarke. Prošle sedmice je premijerno prikazan u Sarajevu, povodom 40 godina otkako je KK “Bosna” osvojila titulu evropskog šampiona.
– Urednik dokumentarne redakcije Federalne televizije, Namik Kabil je rekao da bi bilo sjajno da se povodom 40 godina od velika pobjede u Grenobleu uradi jedan dokumentarac. Mislim da sam istog trenutka osjetila da je to nešto što možda želim cijeli život. Odmah sam znala šta neću, a šta hoću, i mislim da sam na kraju u tome uspjela. Svi znamo sportske priče, znamo o „Bosni“ kao o jednom divnom velikom sportskom klubu, ali ja sam pokušala da uđem u dušu tih ljudi, da kažem kako je došlo do te pobjede, kako se, ustvari, postiže uspjeh i koje su to vrijednosti neophodne da bi se došlo do uspjeha.
Da li Vam je bilo izazovno stvarati jedan ovakav film?
– Prije ovog filma radila sam političke dokumentarce u dokumentarnom i informativnom programu, istraživala sam priče koje su 99 posto bile teške i opasne. Mislila sam da će mi ovo biti lakše, međutim, nije. Bilo je jako teško raditi ovaj film. Ljudi s kojim sam radila su divni, isti su danas kao i prije 40 godina, kada su donijeli taj pehar iz Grenoblea. Isto su skromni kao da su studenti, potpuno jednostavni ljudi, poput nas, ljudi s ulice.
Jeste li kroz stvarenje ovog dokumentarca Vi naučili nešto novo o šampionskoj generaciji?
– Toliko toga zajedničkog sam našla u svom načinu života s njihovim. Oni su veliki, ja nisam, ali sve što sam u životu radila, radila sam polako i bez bilo čije pomoći. Cijeli svoj profesionalni vijek sam vjerovala da je moje najveće oružje rad i nezaostajanje. Tu sam našla paralelu i radeći taj film, nekako sam ugradila i sebe.
Smatrate li da ovakvim dokumentarcima, emisijama dokumentarnog karaktera, možemo sačuvati našu historiju?
– Kako da ne. Za osam godina u dokumentarnoj redakciji, pored političkih ubistava, na koje podsjećamo i koja nikada nisu riješena, uradila sam neke dokumentarce o nekim stvarima za koje ni moja generacija nije znala. Recimo, dokumentarni serijal „Pozderci“. Mi znamo za Hamdiju i Hakiju Pozderca, ali velika je uloga Nurije Pozderca. Veliki musliman, a antifašista. Mnogi ljudi nisu znali ko je on. I nekako sam ostavila to za buduće generacije da se zna ko je bio taj čovjek i ko su bili Pozderci. Alija Isaković, jedan genijalan um, jedna dobra duša, i o njemu sam radila dokumentarac. Smatram da je zaista dokumentarni film jedan veliki spomenik i ostavština u bh. historiji.
Važite za jednu od najuspješnijih novinarki u našoj državi, hrabro koračate već godinama i nikada, pa ni kada je bilo najteže, niste odustali od svog posla. Kako je izgledao Vaš put do uspjeha?
– Uvijek sam mnogo radila. Mnogo je dana kada sam radila od jutra do sutra i danas to radim na isti način kao prvog dana. Ništa se nije promijenilo, niti je išta lakše. Danas sam žena u zrelim godinama, sa zrelom karijerom, ali moj način rada je isti kao i prvog dana. I dalje cijenim svoje starije kolege od kojih sam učila, cijenim i mlađe od kojih mogu mnogo naučiti. Nemam taj prag da se zadržim, da ne pitam, ako sam u dilemi i ako nešto ne znam.
Foto: Mario Klein
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
