Osim što je u jednoj pozorišnoj sezoni igrao operu, balet i dramu, Slaven Vidak je i producirao najizvođeniju predstavu u BiH “Dame biraju” koja je osim u našoj zemlji igrana i na scenama u Hrvatskoj. Kada na daskama koje život znače ne igra djela svjetske literature, Slaven ostvaruje uloge u projektima koji se bave temom odlaska mladih iz svoje zemlje, ali i njihovim ostankom, ili sav svoj kreativni potencijal da u predstavu za djecu, u kojoj igraju djeca, te koja obrađuje ekološke teme. Iz kakvih stanja voli ulaziti u svoje likove, pitam ga.
– Što bi rekao moj punac: „Sine, ne može ništa za pet minuta“. Tako se ni na scenu ne može uskočiti iz tramvaja. Postoji pravilo da glumac treba biti u pozorištu najmanje jedan sat prije početka predstave. To je vrijeme dekontaminacije od vanjskog svijeta i vrlo mi je značajno. Stvari koje radim mimo scene jednako me uveseljavaju kao i sama gluma. Uraditi svaki dan nešto da svijet sutra bude bolji nije samo naša mogućnost, nego naša obaveza. Ekološke teme su nešto na šta sam posebno osjetljiv, a tako je bilo još u djetinjstvu. Roditelji su mi sa sela, tako da sam s njima, sestrama i bratom često odlazio u Bosansku Posavinu i vrijeme provodio u prirodi. Potraga za netaknutom prirodom nikada nije prestala i živim za vrijeme kada će se čovječanstvo opet okrenuti prirodi – kaže Slaven koji je 15. marta u Narodnom pozorištu Sarajevo ponovo ušao u odijelo Viteza lutalice Don Quijotea.
Kakva je praktična upotreba svih triju medija danas: televizije, pozorišta i filma?
– Moram priznati da nisam najbolja osoba za odgovor na ovo pitanje. Mnogo više sam na sceni nego na setu. Ono što vidim jeste da su film i televizija došli u neku čudnu koliziju, tj. da TV preuzima filmsko tržište. Govorim o globalnim tokovima. Kad je o našim prostorima riječ, sreća je da ipak dolazi do objedinjavanja tržišta, što je i logično. Jer svakako je bolje snimati film ili seriju za 20 miliona ljudi nego za tri miliona. Kad se već tako dobro razumijemo.
Producirali ste najizvođeniju predstavu u BiH “Dame biraju”. Priča o petorici nezaposlenih momaka koji prihvataju posao stripera kako bi promijenili svoju svakodnevicu, navodi na razmišljanje – kako se suočiti sa stvarnošću i preuzeti odgovornosti za svoj život. Čime naročito objašnjavate njenu dugovječnost i popularnost?
– Ekipa koja je dio cijele priče, glumci na sceni, ali i ostali oko scene jednostavno uživaju u tome što rade. Tu se stvara fenomenalna energija i neminovno se prenosi na publiku. Publika uživa u velikoj sreći i to je razlog da se vraćaju po još. Mi, također, uživamo i nikada nam nije dosta te sreće. U fokus smo pokušali staviti stereotipe kojima je naše društvo zatrpano, kao i ideju da ne postoje nemoguće stvari. Također nam je bitna ideja da se za sve mora malo potruditi, treba istrajati. Što bi rekao jedan mudar čovjek s početka priče: „Sine, ne može ništa za pet minuta“.
Kako je danas biti glumac u BiH? Je li u Vašem slučaju ikada ijedno drugo zanimanje imalo šansu u odnosu na glumu?
– Danas je u Bosni teško biti sve osim kriminalac, lažov, prevarant i manipulator. Dozvolili smo da nam „ovi“, ne znam kako bih ih nazvao, uzmu i posljednji minimum dostojanstva pa onda to više nema veze s profesijom. Ali ne žalim se, jer sami smo krivi. A kad je riječ o drugim zanimanjima, o da…, često se zamišljam kako radim različite poslove: vozač ratraka, instruktor ronjenja, berač tulipana, kušač vina, vozač kamiona i slično.
Slaven sa surpugom Đurđicom na vjenčanju
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
