Filip Juričić jedan je od najangažiranijih hrvatskih glumaca. Osim snimanja novih epizoda serije „Na granici“, koja je za prilično kratko vrijeme osvojila simpatije publike, Filipa u skorijem periodu očekuje rad na filmu, ali i na novoj predstavi u njegovom matičnom zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“. Osim poslu, Filip je posvećen još jednoj ljubavi, kuhanju, a oaza u kojoj pronalazi mir je njegova porodica.
– Volim biti s djecom, kada imam vremena, volim da se posvetim prijateljima i da malo izađem, mada to sve teže podnosim. Posljednjih godina moj glavni hobi je sport. Igram tenis, idem na fudbal, u teretanu i u šetnje. Uvečer volim da pogledam neki dobar film ili gledam neki sport. Nastojim da mi svaki dan bude aktivan. Kuhanje je kućna obaveza koju preuzmem kada imam vremena. To mi ispuni dan. Želja mi je da odem u jednu školu kulinarstva koja postoji u Parizu i nadam se da ću dugoročno i to sebi da priuštim, kako bih napredovao u tome. Volio bih naučiti i da vozim jedrilicu. Uvijek imam neke ideje i želje za budućnost i mislim da je zdravo imati nešto čemu ćeš težiti i što ćeš raditi u slobodno vrijeme.
Iza Vas su brojne uloge u različitim žanrovima, ali i različite nagrade i priznanja. Postoji li nešto što bi Vam u glumačkom smislu predstavljalo poseban izazov?
– Jedna glavna i konkretna filmska uloga. Da to bude ozbiljna produkcija. Ne ono: „Nemamo novca, ne znamo kako ćemo“, nego da sve to zajedno bude jedan ozbiljan film. To znači da u 90 minuta moram ispričati priču koja je dobro napisana. To je ono što mi nedostaje u karijeri i što sebi priželjkujem kao poseban izazov.
Prema kojim kriterijima se danas odlučujete za sudjelovanje u nekom projektu? Postoji li nešto na šta ne pristajete?
– Uvijek zamolim da mi pošalju da nešto pročitam, makar to bio samo sinopsis iz serije, ideja po kojoj će se raditi predstava, nekoliko epizoda ili tekst. Nakon što pročitaš osjetiš da li se vidiš u tome ili ne, a poslije je najbitnije ko su kolege s kojima radiš. Kada sam bio na akademiji, to mi je bilo nebitno, a sada mi je jako bitno u kojem okruženju ću raditi, jer već po tome otprilike znam prepoznati kakva će atmosfera biti. To su mi neki kriteriji pri odabiru. No, moram priznati da je stvarnost takva da ja nemam 20 ponuda svake godine, pa da od toga biram jednu. Mi glumci, više-manje, radimo ono što nam se da. Barem ja. Znači, odbijam samo ako vidim da priča nema koncept koji se mene tiče, ukoliko je atmosfera oko projekta loša ili ukoliko nemam slobodnog vremena.
Posao glumca je da zabavlja, da kroz svoju ulogu ukaže na probleme… Šta Vi vidite kao glavnu „misiju“ posla kojim se bavite?
– Kada upišeš akademiju, djela s kojima pokušavaš mijenjati svijet te provociraju da nešto kažeš. I danas volim kada se pojavi tako neki lik koji ima nešto za reći i koji ti stvara osjećaj kao da ćeš kroz njega progovoriti o nekoj svojoj istini, da će te ljudi čuti, te da će ih to dotaći i podstaći na razmišljanje ili na neku promjenu. Takve uloge su češće u pozorištu. Humor i duhovitost uvijek vidim kao posljedicu svega. Bitno je ispričati priču, biti uvjerljiv i stajati iza nje, a ako je ona sama po sebi smiješna, neka bude.
Vašu dosadašnju karijeru su obilježile pozorišne predstave, ali i serije koje su Vas, počevši od „Ljubav u zaleđu“, učinile prepoznatljivim regionalnoj publici. Svjedoci smo da regionalne serije uživaju veliku popularnost, no, na koji način Vi doživljavate angažmane u njima?
– Imam univerzalan pristup, bilo da je riječ o crtiću koji sihroniziram, predstavi, seriji ili filmu. Šta god dobijem, ja probam da dam najbolje od sebe i ulažem maksimalnu energiju, a sve to kako me, kada to kasnije vidim, ne bi bilo sramota. Zahvaljujući serijama, stekao sam tu neku popularnost koja mi, vjerovatno, pomaže u poslu, jer čak i u pozorištu ljudi lakše prihvate tvoj lik ukoliko te prepoznaju s televizije. Zahvalan sam što sam se isprofilirao kao glumac i što me ljudi znaju, jer nije baš dobro kada si glumac deset ili 15 godina, a oni te pitaju: „A gdje si glumio?“. Kada sam snimio prvu seriju, a to je bila serija „Ljubav u zaleđu“ u kojoj sam igrao Marka Marušića, ljudi su me doživljavali kao njega. No, sada se tu nanizalo serija i uloga. Neke od njih su bile bolje, neke malo slabije, ali mi je drago da me ljudi prepoznaju kao glumca koji može igrati i pozitivca i negativca, te igrati i u dramskoj predstavi i u komediji. To mi garantira da ću se u životu i dalje moći baviti poslom koji volim.
Foto: Nova TV
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
