Tuzlanka Vahida Djedović je psihoterapeutkinja koja ljude želi naučiti kako da budu sretni. To će činiti na prvom seminaru u Regionu naziva „Filozofija sreće“, koji će biti upriličen 20. marta u hotelu „Evropa“ u Sarajevu. Vahida nije slučajno izabrala spomenuti datum, 20. mart je i Svjetski dan sreće.
– U svijetu se generalno malo vodi računa o tome koliko nam je društvo sretno. Što je društvo više nesretno, u većim je problemima, ima više straha i takvim društvom je mnogo lakše upravljati. Takvim ljudima se vrlo lako manipulira, zato i u našoj zemlji imamo takvu situaciju gdje se ništa ne mijenja. Sve to iz razloga jer ljudi ne znaju i jer se boje, misle: “Ovi su nam već poznati, kako li će nam biti ako dođe neko novi”. Samo jedna kraljevina naziva Butan ima Ministarstvo sreće, što samo govori da im je mnogo važno da im ljudi budu sretni. Na mom seminaru ćemo razgovarati o vještinama koje se mogu naučiti, kako vježbati sebe da budemo sretni. Nije lako doći do njih, ali pokušat ćemo. Govorit ćemo o tome koliko čovjek zaista treba sebe poznavati da bi bio sretan, te o razumijevanju kritičke misli – kaže Vahida na početku razgovora za naš magazin.
Šta je sreća?
– Svako od nas ima svoj koncept sreće. Ljudi se od pamtivijeka bave srećom, pokušavajući dati pravu definiciju sreće. Jedan grčki filozof je rekao da je sreća harmonično stanje uslovljeno umjerenošću. Jedna od glavnih komponenata za sreću je duševni mir. Kako naći taj duševni mir predstavlja cijeli proces, koji čovjek sam mora da spozna.
Je li novac nužan za sreću?
– Istraživanja pokazuju da kod ljudi koji se naglo obogate, dobiju ogromne sume novca, nivo sreće mnogo poraste, i to traje jedno izvjesno vrijeme. Najviše nekoliko mjeseci, i onda se ta ljestvica spušta i dolazi ispod nivoa sreće na kojoj su bili ranije. Novac ne čini ljude sretnima.
Za sreću je potrebno tako malo; ali to malo uvijek čovjeku fali, zašto je to tako?
– Zato što su ljudi generalno nezadovoljni u životu. Nezadovoljni i nezahvali su s onim što imaju. Poslije rata sam imala jednog klijenta, prognanika iz Srebrenice, koji je imao sve. Na društvenoj ljestvici je dobro kotirao, a kada je bio prognan izgubio je sve. Kuća mu je sravnjena sa zemljom, ostao je bez posla, i sada živi u jednoj kući, šleperuši. I on kaže, da mu je najteže što nema kupatilo, ali onda je razmislio i rekao kako je nezahvalan. “Toliko ljudi nema krova nad glavom, a ja i pored toga sam nezahvalan i žalim se”. Zaključak ove priče na koju sam se osvrnula jeste da trebamo biti zahvali i zadovoljni s onim što imamo.
Da bismo bili ispunjeni i sretni, moramo iskoristiti svoje potencijale. Je li to vještina koja se može naučiti?
– To su vještine koje se uče. Prvo trebamo otkriti koji su naši potencijali, svako od nas je različit. Ono što mene zanima, ne zanima svakog čovjeka. Postoje vještine koje koriste sretni ljudi, i na njima treba raditi, tesati ih i vježbati.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
