Jedno od omiljenih televizijskih lica, kada je riječ o kulinarskim emisijama, svakako je Vjekoslav Vjeko Kramer. Njegova emisija „Lonci i poklopci“ traje duže od 12 godina, a odnedavno pred kamerama su mu se pridružili i učenici Srednje ugostiteljske škole iz Sarajeva. Kroz serijal „Domaće je domaće“ svoju publiku upoznaje s ljepotama Bosne i Hercegovine i na jedinstven način predstavlja vrijedne i kreativne domaćine širom zemlje.
Svoje gledatelje, uvijek nasmijani Vjeko privlači iskrenošću, pozitivnim stavom te ukusnim receptima.
– Moglo bi se reći: “Ono što vidiš to i dobiješ…”. Nema tu mnogo glume, ako je jelo super, ali i ako ne uspije, sve ide u program. Jednostavno, nema smisla da sve svaki put ispadne savršeno. Emisija i traje i snima se 50 minuta. Imamo vremena dok traju reklame da sve brzo obrišemo i dovedemo u red i idemo dalje. Do samog kraja emisije ne znam hoću li sve stići.
U emisiju dovodite mlade kuhare, učenike Ugostiteljske škole. Koliko su mlađe generacije zainteresirane za poziv kuhara, koji je danas izuzetno cijenjen?
– Cijela ekipa, kao i ja, oduševljeni smo tom saradnjom. Djeca su raspoložena za saradnju, jer im je to šansa da se pokažu. Moram priznati da svi Snapchatovi, snimanje na WhatsAppu i Viberu mnogo pomažu, sva ta mlada ekipa se stalno snima i ovako i onako. Ovdje samo imaju reditelja. Kuharske emisije su u posljednjih 15-ak godina mnogo pomogle da se ova profesija počne cijeniti i postane zanimljivija mladim naraštajima. Prije su za kuhare išli lošiji učenici, danas to više nije tako.
U emisiji „Domaće je domaće“ putujete kroz BiH. Šta Vas najviše oduševljava dok upoznajete dijelove naše zemlje?
– Najviše mi se sviđa što je stvarna situacija na terenu potpuno drugačija od one koju dobijamo iz medija. Naši ljudi su vrijedni, inovativni, mnogo rade i žive od plodova svoga rada. Nakon dnevnika na bilo kojoj televiziji, čovjek pomisli da niko ništa ne radi i da smo “hljeba gladni”, ali situacija je potpuno drugačija.
Na TV ekranima Vaše emisije djeluju opuštajuće i zabavno. Je li takva i atmosfera na snimanju?
– Realno je da se putem ekrana prenese samo dio atmosfere, tako da je na setu zabavnije. Kao što vam kamera doda koju kilicu, tako vam i uzme malo energije, čim se uključi. U „Loncima i poklopcima“ je to kuhanje pa imate zadatak da napravite ta jela, a u „Domaće je domaće“ snimamo priče pravih ljudi koji se bave pravim poslovima u našim gradovima i svako želi svoj zavičaj predstaviti u najboljem svjetlu.
Odakle kod Vas ljubav prema kulinarstvu, ali i veza s televizijom u svemu tome?
– Ljubav prema kulinarstvu se stvorila u kući. I bake i tetka i strine i mama su tipovi praktičnih žena koje su ljubav uvijek pokazivale kuhanjem, pripremajući ono što volimo. Televizija se desila slučajno, rekao bih, kao i većina stvari u životu. Volim ovu vrstu stresa pa sam se navukao na to i već 15 godina radim pred kamerama.
Ko Vas je učio da kuhate?
– U početku prabaka i obje bake. Valjda im je bilo lakše da mi daju tijesto da ga mijesim i razvlačim nego da trčim po cesti. Kasnije mama i tetka, kad su shvatile da se mogu pouzdati u mene. Sestra i tata su vjerni kušači mojih jela. Onda, naravno, škola i razni majstori s kojima sam radio. Čovjek svakog dana nešto nauči ili barem može naučiti, samo trebamo biti otvoreni za nove stvari.
Kuhate li po receptu ili improvizirate?
– Oboje. Nekim jelima, čim ih probam, odmah znam i recept. Neka jela proučim, posebno kolače, napravim prvi put po receptu pa se dalje igram. Ne možemo jela stranih kuhinja, naprimjer Kine ili Indije, pripremati prema originalnom receptu. Nemamo sve začine, namirnice, suđe, uslove i onda to treba prilagoditi našem nepcu, mogućnostima i ukusu.
Šta se desi kada pred kamerama neko jelo ne uspije?
– Sve ide u program. I shvatili smo da ljudi to vole vidjeti i nasmijati se, a potom na društvenim mrežama slati savjete i instrukcije. Svakome se može desiti i ja sam za verziju da to ljudi i vide. Zašto bi vidjeli samo jela koja savršeno uspiju? Zašto bih na TV-u izgledao kao svoj ljepši brat blizanac? Zašto sakrivati bore? Smiješno mi je to, a pomalo i tužno.
Šta biste mogli jesti svakog dana?
– Naše pite. Pita je zakon i kad se vratim s dalekih putovanja, mama me uvijek dočeka s nekom pitom i nekim našim jelom “na kašiku”. A tako i tetka Marica.
Šta kuhate u kući da zadivite goste?
– Pripremim neko jelo iz zemlje iz koje sam došao. Ovih dana je to Indija. Donio sam mnogo začina pa sada eksperimentiram, igram se i isprobavam kako napraviti neke balkanizirane kombinacije indijskih jela.
Koliko ste spremni potrošiti novca u restoranu?
– Ako sam na putu, onda nema granice, isprobavam sve što me zanima. Kod nas najviše trošim na pite i ćevape.
Postoje li specijalna mjesta na kojima kupujete namirnice, a da to nisu supermarketi?
– Sve kupujem na pijacama. Volim pričati s trgovcima, cjenkati se, čuti nove recepte i ideje. A svaki odlazak na pijacu je kao kratki dokumentarac. Pijaca je dio naše kulture jednako kao i pozorište ili biblioteka.
Jeste li saglasni s izrekom da “ljubav ide kroz želudac” i da li se ponekad vodite time?
– Sve nam dolazi na taj način, ne samo ljubav. Naravno da koristim to svoje znanje da šarmiram ljude. Nažalost, nemam toliko vremena da kuham svim ljudima koje volim. Ali, često posjetim prijatelje, češće prijateljice, pa im nešto skuham ili donesem gotovo. I moji prijatelji često zovu mene da nešto probam i tako se taj krug ljubavi ojačava, a i širi, kao i moj stomak.