Intervju

Marija Pikić: Ova godina neka bude moja

Kada se kao jedna od zvijezda filma “Djeca,” bh. rediteljice Aide Begić, pojavila na najprestižnijem filmskom festivalu na svijetu, Cannesu, Marija Pikić je imala tek 22 godine. Da Cannes nije samo jedna epizoda i uspjeh koji će trajati koliko i festivalska smotra,  mlada Trebinjka je pokazala kasnije svojim brojnim ulogama, kako u pozorištu, tako i na velikom platnu i televiziji. Jedna je od rijetkih glumica iz svoje generacije koja je uposlena u sva tri medija. Kada se zasiti kamere, glumačku dušu hrani ulogama na daskama koje život znače. Nemaju svi glumci tu privilegiju! U Dorćolskom narodnom pozorištu u Beogradu trenutno igra dvije predstave, „Karma“ i „Sestre braće Baruh“, dok u Sarajevu radi na filmu „Love supreme“, jednom od pet desetominutnih filmova koji se snimaju u glavnom bh. gradu, a koji će otvoriti ovogodišnji program Cannes Directors’ Fortnight festivala. U svemu tome svakako ne treba zaboraviti ni njenu ulogu mlade partizanke Azre u popularnoj humorističnoj seriji „Konak kod Hilmije“, koja se trenutno emitira, a čiju novu sezonu publika s nestrpljenjem očekuje.

U pauzi smo je na nekoliko sati uspjeli dovesti pred objektiv našeg magazina. Da imamo posla s mladom, šarmantnom, jednostavnom, susretljivom, harizmatičnom Hercegovkom, znali smo čim se ušetala na set. Na našem je imala nekoliko modno-glumačkih uloga, i svaku je odigrala besprijekorno.

Kako bira uloge, procjenjuje li uvijek bez greške koji scenarij joj odgovara, a koji ne, pitamo je na početku.

– Volim izazov i to da se „guram“ van zone komfora i ne postoji ništa u čemu sam kategorična da nikad ne bih radila. No, život i rad donesu svakakvih likova i nekada sam odmah na prvo čitanje vidjela da nešto nije za mene nego za nekog drugog. U svakom slučaju je najvažnije biti iskren i pošten prema sebi, čime god da se baviš – kaže Marija.

 

Publika u BiH, ali i u inozemstvu, Vas je upoznala kroz film rediteljice Aide Begić “Djeca”. Na samom početku karijere ste dobili angažman na kakav drugi često moraju dugo čekati ili ga nikad ne dobiju. Koliko je to opterećenje za svaki naredni projekt koji prihvatate ili uopće nije?

– Ne vidim u tome opterećenje. To su divne stvari koje se dešavaju i bez, nužno, našeg djelovanja. Trudim se da živim i radim u sadašnjem trenutku, uložim i ugradim sebe cijelu i gledam naprijed. Vrijeme učini svoje, pa se osvrneš i vidiš rezultate.

 

Poznato je da glumci često moraju potpuno da promijene svoj izgled radi uloge, a u Hollywoodu je to i jedan od kriterija prilikom dodjele Oscara. Transformacije nisu ni Vama strane, te ste se zbog uloge u seriji „Meso“ ofarbali u plavo. No, na koju vrstu transformacije ipak ne biste pristali?

– Nisam razmišljala o tome, a možda jedino ne bih išla „pod nož“. Ali, i to bi mogla biti opcija ukoliko je dovoljno vrijedno toga. Ne znam, parametri su raznoliki.

 

Koliko je za mladog glumca bitno da dobije angažmane i van domaćih granica?

– Mislim da je to individualna stvar. Ne mislim da je bitno, ali je sigurno vrijedno jer pomjeraš sopstvene granice i  stičeš nove „alate“ i kao glumac i kao čovjek. Vidim primjere mnogih kolega koji su imali priliku da rade vani i nekima je to pokrenulo i zakotrljalo stvari dalje, a neki su ostali na jednom filmu ili seriji. U svakom slučaju, to je nešto što se ne propušta.

 

Jeste li ikada razmišljali o ostvarivanju karijere u inozemstvu?

– Naravno da su postojali trenuci kada sam razmišljala da odem s talasom svoje generacije, a zato što čovjek poželi normalan život, a ne preživaljavanje. Ali, svaki put kada sam donijela tu odluku desilo se nešto lijepo i pozitivno, što me zadržalo još neko vrijeme. Ostala sam ovdje i više ne smatram da sam zaglavila, kao što sam to ranije govorila. S druge strane, s ovom profesijom nije tako jednostavno otići vani, jer tu postoji više barijera, prije svega jezička. Vani bih kao glumac bila mnogo više ograničena kada je riječ o stvarima koje bih igrala i radila. Ovdje mogu da se ostvarim kroz više uloga, a njima kada treba neko odavde, oni dođu i pokupe. Postoje agenti i rade se kastinzi i kome je suđeno upalit će, a kome nije… Sreća ima veliku ulogu u ovom poslu.

 

Stvarate li sami sebi prilike u životu?

– Vjerujem u moć trenutka. Naravno da, kada se pojavi neko, hajmo reći, plodonosno tlo, nastojim da pokrenem stvari i da iskoristim okolnosti i trenutak. No, isto tako neke stvari treba da sazru i da dođe pravi trenutak da bi se desile. Ustvari sam najviše bila osoba koja se učila strpljenju jer ga nisam imala.

Foto: Nikola Blagojević

Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.