Intervju

Asim Horozić: Sve nam se ponavlja, iz historije baš ništa nismo naučili

Početkom ovog mjeseca u Narodnom pozorištu Sarajevo izvedena je opera „Zmaj od Bosne“. Ovo vrijedno umjetničko djelo, koje govori o životu Husein-kapetana Gradaščevića, vođi pokreta za bosansku autonomiju, komponirao je Asim Horozić, prema libretu Nijaza Alispahića, dok ju je režirao Ozren Prohić.

O Zmaju od Bosne, kako su zvali Gradaščevića, ispričane su mnoge priče, ali ovo je prvi put da se o ovom velikom čovjeku i vojskovođi, istinskom bh. patrioti, koji je život dao boreći se da Bosnu oslobodi od tuđeg jarma, govori kroz ovaj vid umjetnosti – operu. Asim Horozić, muzički pedagog, kompozitor i muzičar, za naš magazin priznaje da je bilo trenutaka kad je mislio da je nikada neće uspjeti završiti.

– Da bih završio komponovanje jedne opere, potrebno mi je nekih šest mjeseci. Doduše, na ovoj operi sam radio od 2003., jer sam nailazio na odbijanja svojih poznanika i prijatelja koji su učestvovali u moje prethodne dvije opere, „Aska i vuk“ i „Hasanaginica“. Često sam bio razočaran, čak sam nekoliko puta pomislio da je ovo ukleta tema. Gradaščeviću se nije ostvario san da napravi Bosnu kakvu je zamišljao, a ni meni se ne dâ da završim ovu operu, jer je jednostavno niko nije želio izvesti. Nisam imao motiva da je završim dok nije došao Ozren Prohić, koji ju je režirao na moderan način, baš kako sam je i osmišljavao. Opera je već peti put u Sarajevu, a izvodila se od Tuzle do Skoplja i ono što mi je žao jeste da nije bila ni na jednom festivalu gdje ima kritike, pa makar dobili i negativnu kritiku, samo da ostavi trag.

Kako je nastala saradnja između Vas i Nijaza Alispahića, zašto Vam je bila zanimljiva tema o Husein-kapetanu Gradaščeviću?

– Negdje 80-ih godina upoznao sam se s Nijazom Alispahićem. Radili smo zajedno muziku u Pozorištu u Tuzli, a on je i tada bio pozorišni dramaturg tuzlanskog pozorišta. Praizvedba drame prvjenca „Zmaj od Bosne“ održana je 1986., gledao sam tu predstavu  i svidjelo mi se to rodoljublje. Nijaz je napisao libreto tačno onako kako je Gradaščević živio. Citat koji mi je onako ostao upečatljiv jeste: „Džamijama nesmetaju crkve, zvona, ni crkvama, ni zvonima mujezini“. To možda Gradaščević nije izrekao, ali je tako živio. Iskreno, ne sjećam se da sam o Gradaščeviću u školi učio, i ako jesam, onda nisam bio prisutan na nastavi. Priča o Zmaju od Bosne je dobra, ponavljaju se stvari koje se i danas dešavaju, mislim da će se i dalje dešavati, jer nismo ništa iz historije naučili. Jedno vrijeme sam bio u Gradačcu i fasciniran sam tom kulom i ljudima koji tu žive pa se tako i rodila ideja o ovoj operi.

Nakon što se opera izvede, slijedi aplauz. Koliko Vam on znači i poimate li ga kao nagradu za sav uloženi trud?

– Aplauz je velika stvar u životu ljudi koji se bave umjetnošću, ali je i velika laž i velika prevara. Mene obično svi hvale i tapšu po ramenu, a kada dobiju neku funkciju, zaborave na to koliko su me hvalili. Tako da su umjetnici spali na aplauz, a ne daj Bože da njega nema, onda ne bi dobili ništa. Aplauz je šarena laža i od njega se ne živi, niti od onoga kad ti tapšu rame. Od tapšanja po ramenu možeš samo dobiti spondilozu. Aplauz je prisutan i na sahranama, jer se mnogi umjetnici sahranjuju uz njega. Ima jedna rečenica koja mi se sviđa, a kazao ju je Nedžad Ibrišimović kad su ga upitali šta misli o tome da se na

novčanicama nalaze slike pisaca, on im je odgovorio da bi bilo bolje da su im te novčanice dali za života.

Imate dugu karijeru iza sebe, dugo već stvarate, kada vratite vrijeme unazad, šta su bili glavni razlozi zbog kojih ste se odlučili baviti komponiranjem? S kojom strašću ste mu posvećeni i danas?

– Sve je to nekako stil života. U svom poslu morate biti 24 sata, ma kojim se poslom bavili. Ja ne mogu zaključati kancelariju i otići kući ili u kafanu. I kad odem, opet u svojoj glavi stvaram, smišljam i radim. Svaki se posao tako radi. Svi ti unosniji poslovi gdje ima karijere i zlobe su takvi. Ne znam da su se nekada dvojica čistača ulica potukli ko je bolje ulicu očistio, ali tamo gdje ima činova, to je već druga priča. Komponovanje sam upisao zbog zabavne muzike. Poslije završenog fakulteta nisam mogao naći posao, jer me niko nije htio zaposliti, pa sam s Vajtom svirao velike koncerte. Imam divno iskustvo i mogu reći da je moja biografija jedna američka priča. Počeci su mi bili na vašeru u Derventi, preko praćenja velikih zvijezda, pa do izvođenja mojih kompozicija u Zlatnoj dvorani u Beču.

Zanimljivo je da ste odrasli u Tuzli, gdje i danas živite, ali da Vas smatraju sarajevskim kompozitorom. Zašto?

– Iskreno, to su novinari napisali i ne znam zašto. Vjerovatno im je bilo nelogično da neko ko nije iz Sarajeva može da komponuje ozbiljnu muziku. U Sarajevu sam naučio komponovati ozbiljnu muziku i sarajevski sam student, a tu sam i radio na Muzičkoj akademiji. Iz moje klase je za sada najviše završilo kompoziciju. Nikada nisam s radnom knjižicom prešao iz Tuzle, nikad je nisam napustio. Rodni grad se voli slijepo i nijemo isto k’o mati, a kada dijete upitate ko mu je najljepši, on će reći moja mama je najljepša na svijetu. Tako je i s rodnim gradom. Meni je Tuzla najljepša, mada sam svjestan da ima nedostataka, al’ šta se tu može.

Na kojim novim projektima radite, šta će publika nakon „Zmaja od Bosne“ imati priliku da gleda i sluša?

– Očekujem da se opera „Zmaj od Bosne“ izvodi barem jednom mjesečno, a također očekujem i da ono što trenutno pišem zaživi, da se prihvati moja opera „Derviš i smrt“, za koju je liberto napisao također Nijaz Alispahić. Već sam dobro u tom poslu i nisam očekivao da će to tako lako ići, pa kad sam mogao „Derviša“ da iskomponujem, sebe sam ubijedio da mogu i telefonski imenik. Imam još tri ili četiri naslova koja bih volio za života da napišem, ali vidjet ćemo.