Intervju

Elma Tataragić: Suprug je moj najveći kritičar

Bh. scenaristica Elma Tataragić je na nedavno završenom Internacionalnom Filmskom Festivalu u Berlinu ostvarila iznimno postignuće. Film „Bog postoji, zove se Petrunija“ dobio je dvije nagrade; onu Ekumenskog žirija kao i Guild film nagradu, dok je „Šavovi“ proglašen najboljim u Panorama programu. Za oba Elma potpisuje scenarij. Dugogodišnja selektorica glavnih takmičarskih programa Sarajevo Film Festivala (SFF), te vanredna profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU) ne krije da su joj spomenuta priznanja snažan podstrek za dalji rad.

– Osjećala sam se fenomenalno, ali sam se, ipak, najbolje osjećala kada smo dobili pozive za oba filma, jer je učešće na ovako velikom i značajnom Festivalu samo po sebi dovoljno. Za mene ovo predstavlja veliko priznanje i podstrek za dalji rad – kaže Elma na početku razgovora za naš magazin.

U ova dva filma, ali i mnogim prethodnim projektima, govorite o društvenim problemima koji su, manje-više, naša svakodnevica. Jeste li optimistični i vjerujete li da će doći vrijeme kada će ovdašnji čovjek shvatiti da zaslužuje bolji život od onog kakav mu se servira?

– Vjerujem da će to vrijeme doći, samo nisam sigurna da ćemo ga mi dočekati. Oko nas je jako puno problema koji se ne mogu riješiti preko noći. Uloga umjetnosti je upravo da ukazuje na te probleme.

 Film „Bog postoji, zove se Petrunija“ nastao je u koprodukciji Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije. Koliko je realizacija projekata ova vrste moguća bez saradnje s umjetnicima i autorima iz drugih država?

– Saradnja je važna, ali nije neophodna. To zaista zavisi od projekta do projekta. Recept za uspjeh ne postoji. Za mene i rediteljicu Teonu, naprimjer, uopšte nije bitno kojoj državi pripadamo. Nama je važno da se razumijemo i da imamo iste svjetonazore.

Kako kao scenarist vidite i definirate stanje unutar bh. produkcije?

– Kada bih bh. kinematografiju posmatrala sasvim izdvojeno od onoga što se dešava izvan nje, rekla bih da je situacija izuzetno loša. Jako malo filmova se snima, a televizijski sadržaj gotovo nikako. Takva situacija nije dobra ni za autore, a ni za filmsku ekipu. Naravno, porazna je i za scenariste.

 Nerijetko se može pročitati da u holivudskoj produkciji nedostaje dobrih scenarija, te da ozbiljni glumci u moru blockbustera čekaju onaj koji će probuditi njihov glumački nerv. Kakva je situacija na našim balkanskim prostorima?

– Nisam sigurna da je to istina za Hollywood, jer se cijela anglosaksonska filmska industrija bazira upravo na scenariju, da ne govorimo o TV industriji koja posljednjih godina cvjeta upravo zbog dobrih scenarija. Na balkanskim prostorima postoje autori koji su prepoznatljivi upravo po tome kako rade na svojim pričama. Opet, sve zavisi od slučaja do slučaja. Scenarij je vrlo specifičan tekst koji se mora strpljivo razvijati po nekoliko godina. Nemaju svi tu disciplinu i strpljenje.

Koliko su scenaristi u sjeni glumaca koji tumače likove koje su oni stvorili?

– Iz moje perspektiva ispravno je pitanje koliko su glumci u sjeni scenarista? Jer, zapravo, scenaristi određuju šta će oni raditi na snimanju. Uživam u poziciji scenariste, a okušala sam se i u režiji i produkciji. Veoma sam ponosna kada vidim da glumci igraju scenu koju sam napisala i nemam nikakav problem s tim, čak mi to imponuje.

Uspjeh projekta povećava očekivanja publike za svaki naredni. Koliko Vam je to opterećenje u stvaralačkom procesu?

– Nemam više nikakvih opterećenja. Imam samo veliku želju da što više ljudi vidi filmove na kojima radim. Pitanje distribucije danas je izuzetno veliko svugdje na svijetu, a posebno u malim kinematografijama poput naše.

Foto: Mario Klein 

Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.