Intervju

Zoran Pajić: Ženu mogu rasplakati, ali samo od sreće

Glumac Zoran Pajić (37) simpatije bh. publike osvojio je ulogama u dvije serije; prvo igrajući Šimuna Bartulovića u „Ruži vjetrova“, a potom i Nikolu Isidorovića u naslovu „Istine i laži“. No, osim glumačkim znanjem, Zoran plijeni pažnju i dobrim izgledom. Ali, čini se kao da je na drugu činjenicu imun, jer sve strasti su mu u ovom času okrenute ka poslu. Iako je u jednom periodu radio i kao voditelj na radiju i televiziji, gluma je prostor u kojem se Zoran osjeća sretno i ispunjeno do kraja. Za nju se, kaže, i školovao i posvetio joj se maksimalno.

– Djed je želio da budem prevodilac, a mama kuhar, jer je smatrala da je gluma neizvjestan posao, što i jeste tačno. Odmalena sam gledao sve domaće serije i filmove, išao u pozorište i bio opčinjen glumom. Mama i djed su, također, imali glumačkog talenta, iako se nikada nisu bavili tim poslom. Kada su mi roditelji dozvoljavali da koristim kameru, s društvom sam snimao kratke filmove raznih žanrova. Bio sam očaran tim svijetom, tom glumačkom magijom i sasvim siguran da ću upisati glumu – kaže Zoran na početku razgovora za naš magazin.

Zbog studija, 2000. godine, iz rodnog Požarevca se selite u Beograd, gdje kasnije uspješno gradite i svoj glumački put. U kakvom sjećanju nosite glumačke početke?

– Nisam bio svjestan koliko rada i odricanja je potrebno da bi se bavio pošteno ovim poslom. Gluma jeste kolektivna igra, ali do te igre treba doći konstantnim kopanjem po sebi i traženjem pravog puta kako biste oživjeli lik koji tumačite. Sve je za mene bilo novo, ali sam bio spreman da istražujem i učim. Sjećam se mojih klasića s kojima sam sazrijevao i družio se. Bili smo nerazdvojni. S ove distance, mogu reći da je to bilo jedno lijepo vrijeme, u kojem sam mnogo naučio.

Upisali ste glumu na Akademiji umjetnosti „Braća Karić“, te bili u klasi profesora Predraga Ejdusa. Kakvo iskustvo Vam je predstavljao rad s njim i po čemu ga najviše pamtite?

– Svima nama mnogo fali naš profesor. Cijeli život je posvetio glumi, a nama dao nezaboravne uloge. Nesebično nam je pružao sva svoja znanja, upijali smo njegove riječi, gledali njegove predstave i bili zahvalni što nam je takav bard glume dao priliku da učimo od njega i možda jednog dana zaigramo s njim. Nažalost, nisam imao tu priliku, ali sam imao veliku sreću da mi bude profesor, jer svaki čas glume je za nas bila predstava u kojoj je on bio i glumac i reditelj i profesor. Davao se cijelim bićem, baš kao i na sceni. Bio je jedinstven i neponovljiv.

Šta ste od njega najviše naučili?

– Naučio sam da se gluma uči cijelog života, da ne postoji ništa polovično u njoj, da se ne štediš, već da daš cijelog sebe ukoliko želiš da se bar približiš njenim visinama. Da se stalno preispituješ i trudiš da budeš još bolji. Hvala mu za sve.

I dok mnogi sanjaju da igraju u nekom holivudskom hitu, Vi ste, odbili ponudu agenta da u Londonu igrate u filmu o Jamesu Bondu. Zbog čega? Jeste li se ikada pokajali zbog te odluke?

– Možda bih i otišao da već nisam radio ovdje i imao neke nove ponude. U Engleskoj, ili Americi, dijapazon uloga vam je sužen. Za neki kratkoročni period bih i otišao, ali ne i na duže. Drago mi je da ovdje mogu da igram likove koji se tiču nas i gdje imam punu glumačku slobodu i kreativnost te učestvujem u društveno angažovanim predstavama.

Foto: Aleksandar Krstović

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.