Intervju

Slavko Sobin: Ako u poslu ne učiš novo, i ništa te ne veseli, bježi glavom bez obzira

 

Film za koji se u regionalnim kinima ovih dana traži karta više je “Leptir” (Papillon), remake kultnog ostvarenja iz 1973. godine. Priliku da igra i nađe se rame uz rame s nekim od velikih inozemnih glumačkih imena, dobio je popularni hrvatski glumac Slavko Sobin. Iako ovo nije njegov prvi inozemni projekt, Slavko ne krije da je riječ o nesvakidašnjem iskustvu i o ulozi kakvu do sada nije igrao.

– Riječ je o ponovnom viđenju memoara Henryja Charriera, i film apsolutno treba gledati bez upoređivanja sa starom verzijom. Snimanje je bilo super. To je muški film, pun testosterona i, kada je riječ o mom liku, s manje emocija, dok inače sve pršti emocijom. Često igram ili duhovite likove ili ove neke mlade patnike, tako da me jako razveselilo da igram nešto ovako, malo „bijesno“ – kaže Slavko na početku razgovora za naš magazin.

 

„Legends“, „Secrets from the Past“, „The Lake“…, samo su neki od stranih projekata koje ste igrali, postoji li neki da vam je predstavljao poseban izazov?

– Nikada na projekte nisam gledao kao na izazove. Toliko se radujem svakom od njih da se jednostavno prepustim i radim, a svaki mi je kao da idem na neko novo, predivno putovanje. Projekt koji ću pamtiti po nečemu drugom je sigurno „The Zookeepers wife“, koji mi je dao veliku i lijepu lekciju o poniznosti. Naime, nakon jedno deset dana snimanja u konačnoj verziji filma moja uloga je potpuno izrezana. Za to može biti milijardu razloga, a ja sam čuo da je film jednostavno predug i da ga je trebalo skratiti. Ali čak i kada čuješ konkretan razlog, u ustima ti ostane neki gorak okus i pitaš se: „Dobro, da sam baš ono briljirao, ne bi me rezali pa makar i da film traje osam sati“. Da skratim priču. Dobijen projekt nije kraj priče, jer ga treba iznijeti do kraja i uloga treba stati pred oči publike koja će onda na nju reagirati. Tek tada je rad glumca na ulozi zaokružen i gotov.

 

Za ulogu u planetarno popularnoj seriji „Game of Thrones“ u jednom od intervjua ste rekli: „Najviše bih volio da mi to i ne stoji u biografiji. Imam jednu scenu i odmah me ubiju. Ako trepnete, doslovno me i ne vidite u seriji“.Smatrate li da se glumci s naših prostora i zbog akcenta, moraju zadovoljiti sporednim ulogama? 

– Niko se ničim ne treba zadovoljavati i jedini limiti koji postoje na svijetu su oni u glavi pojedinca. Nemam sindrom manje vrijednosti zbog toga što sam iz male države i mislim da mogu ostvariti šta god poželim samo ako se fokusiram na to i budem discipliniran. Kad je riječ o „Game of Thrones“, taj odgovor mi je izvučen iz konteksta. Rekao sam da je problem kada me neka produkcija, koja me razmatra za projekt, pita da im pošaljem scene iz serije, a te scene nisu relevantan pokazatelj mog rada, jer u njima, doslovno, samo šetam i umrem. U tom smislu bih volio da mi „GOT“ nije na IMDb-u i da me ne pitaju da im šaljem nešto što realno nemam. Bilo bi jezivo bahato od mene da se „sramim te uloge“ kako je novinar napisao i to u naslovu. Nego, da se vratim na pitanje. Vjerujem da se sve u životu dobija korak po korak, barem sve što traje. Preko manjih uloga ćemo doći do većih. Ovo da se neko definira kao „onaj s akcentom“ ne bih uopće komentirao, jer ne razumijem problem. Mislim, ne vidim prostor za diskusiju. Je li imamo akcent? Imamo. Šta bismo trebali glumiti?

 

Jesu li inozemni projekti zaista toliko opijajući i glamurozni kao što ljudi često misle?

– Ne znam. Nisam u inozemni projekt išao kao zvijezda, nego kao sporedni glumac s evropskim honorarom i balkanskim stavom. Dođeš i radiš. Drugo te ne zanima i radiš kao da si kod kuće.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.