Intervju

Nevena Vukes: I dobro i loše služi na korist

Mlada glumica Nevena Vukes, koju bh. publika naročito pamti po ulogama u serijama „Cvat lipe na Balkanu“ i „Vojna akademija“, osnovala je putujuće pozorište “Tetar Vihor”. Njegov cilj je da okuplja mlade umjetnike svih pozorišnih umjetnosti (glumce, reditelje, dramaturge, scenografe, kostimografe, kompozitore i producente), pružajući im prostor da iskažu svoje stvaralaštvo te ga podijele s publikom širom svijeta. Tokom protekle tri godine trupa je proputovala više od 40 gradova iz Regije i Evrope. U 2019. godini plan im je da igraju i u BiH.

– Iskreno se nadam da ću u novoj 2019. godini konačno doći do BiH s “Vihorom”. U ove tri godine pogledalo nas je više od 15 hiljada ljudi i sada se jako radujem novoj predstavi „Lutka“ Mire Gavrana, koja od februara kreće na put. U ovoj simpatičnoj komediji tumačim lik robot-djevojke, a igram s mojim dragim kolegom Bojanom Dimitrijevićem. Teatar Vihor nema svoju stalnu scenu, njegova historija se piše na točkovima. Na ličnim društvenim mrežama, a i od teatra, redovno objavljujem sva gostovanja gdje nas možete pratiti, i nadam se uskoro lijepim vijestima u vezi s dolaskom kod vas – kaže Nevena u razgovoru za “Azru”.

I prije nego što ste završili Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu imali ste priliku igrati u TV seriji “Cvat lipe na Balkanu”. Publika Vas pamti i po ulozi u “Vojnoj akademiji”, u kakvom sjećanju su Vam ostali ovi projekti?

– „Cvat lipe na Balkanu“ mi je draga serija i to je projekt koji mi je ostao u lijepom sjećanju. Uz nju sam napravila prve televizijske korake. Izuzetna mi je čast da sam imala priliku da učim i stvaram uz drage kolege koji su tada, u radu sa mnom, imali veliko strpljenje dok sam savladala prve strahove i dileme tokom snimanja. S druge strane, „Vojna akademija je nekako poput moje generacije. Uz nju smo rasli i stasavali, jednako kao i publika koja ju je pratila.

Kako gledate na iskustva koja ste stjecali iz saradnje sa starijim, iskusnijim, kolegama?

– I starije kolege su ljudi. Među njima ima i mudrih, a i onih drugih. Tim povodom su iskustva razna. I loša i dobra iskustva su poslužila na korist. Treba znati i kako treba i kako ne treba raditi.

Da li glumci rado svoja znanja i iskustva dijele s mlađim kolegama?

– Zavisi od obje strane. To što si mlad, ne znači da zaslužuješ savjet, a to što si star, ne znači da ćeš dati mudar savjet.

 Kada poredite svoja ranija i sadašnja glumačka znanja i vještine, koliko ste napredovali kao glumica?

– Više to posmatram kao put mog sazrijevanja i traganja. Svako traži i teži za nečim. Težila sam za istinom i uvijek povezivala svoj posao s njom. Vjerovala sam da je jedini moj zadatak bio da kroz crna slova na bijelom papiru oživim istinu na sceni, kadru ili platnu. Kako bivaš stariji, sve nekako kao da si dalji od nje i neprimjetno počneš prekrajati istinu onako kako tebi odgovara. Kao djetetu mi je bilo lakše da povjerujem, a sada se uzdam u Boga da mi održi radost traganja, jer u moru bestida koje nas okružuje sve je teže stvarati čisto i dostojanstveno. Na tom putu sazrijevanja donijela sam neke važne odluke koje su me duhovno utemeljile i sada na tim temeljima gradim svoj put dalje.

 Šta bi Vam u karijeri naročito bio izazov da odigrate?

– Svaka uloga je poduhvat za sebe. Nijednu osobu koju sam tumačila nisam poznavala, svaka je tražila svoje vrijeme istraživanja kako bih je što bolje razumjela i u finalu provukla kroz sebe. Ne gledam to kao izazov, jer gluma je moj posao, a radost je još veća što volim svoj posao.

 Kako je biti glumac u današnjem vremenu?

– U vremenu kada se ljudi lako zaljube, lako ostave, lako prevare, lako zabave, lako odustanu, lako ponize, lako uvrijede, lako… Sve tako nekako „lako“, a ti sad budi pametan pa prenesi „lako“ život na scenu. Moguće je, samo treba biti dovoljno budan i mudar, jer kakvo god da je vrijeme oko nas, čisti osjećaj nađe uvijek put do srca, a ponekad i do savjesti. Samo treba prepoznati čisti osjećaj.

Koliko ste tip osobe koja voli sama stvarati prilike u životu, boriti se za ono što želi, koliko ste ambiciozni, a koliko pristalica fatalizma, da stvari prepuštate u ruke sudbine?


– Dan i noć prepuštam Bogu. Da slušam svoju pamet, ne bih daleko dogurala.

Uz glumu bavite se i režijom TV spotova. Odakle ljubav prema režiranju?

– Režija je posebna umjetnost i prema njoj imam veliko poštovanje. Malo sam govorila o tome u medijima, ali prije same odluke za odlazak na studije glume, bila je i ideja za režijom. Tada sam bila dijete da bih jasno mogla da znam i da jasno usmjerim svoje darove. Krenula sam putem glume i ljubav prema njoj je rasla. Međutim, svaki novi snimajući dan budio je u meni sve jasniju sliku režije kao profesije i zavoljela sam je. Ne kažem da ću se baviti njome, ali kažem da je volim. A spotovi su samo maleni izleti u tu ljubav. Počela sam radeći spotove svom mužu Marku, a kasnije su i druge njegove kolege, muzičari, prepoznali nešto u mom radu i kada god se pojavi slobodno vrijeme, snimam.

 Prošle godine ste se udali za muzičara Marka Vukesa. Koje promjene je brak unio u Vaš život?

– Našla sam se.

 I glumci i muzičari zbog svojih obaveza često izostaju od kuće. Koliko je bitno imati podršku svog partnera da biste bili uspješni u poslu kojim se bavite?

– Potrebno je razumjeti se i imati razumijevanja.

 Mlad ste bračni par. Za šta ste najviše zahvalni svom suprugu?

– Za to što se trudi, uz Božiju pomoć, biti u duši dijete, u srcu mladić, a u umu čovjek. Svojim trudom i mene gura naprijed.

 Dok ste još bili u vezi, je li ponekad bilo teško održati vezu na daljinu?– Bilo je teško svakog trenutka kada sam dopuštala umu da radi jače od srca i duše. Kada su srce i duša nadjačali um, panika i zemaljska logika su padale u vodu. Jer, zaista ljubav ne poznaje kilometre i granice.

 Poštujem Slavka Štimca

Koje glumce starije generacije poštujete i zašto?

– Poštujem Slavka Štimca. Upoznali smo se na prvoj čitajućoj probi predstave „Klaustrofobična komedija“ Dušana Kovačevića u Zvezdara Teatru, rađenoj u režiji Darka Bajića, i u protekle tri godine smo je zajedno odigrali više od 100 puta. Zašto? Jer je tihi mili gospodin koji malo govori, a više djelima pokazuje.