Dobrica, pošteni čovjek, muž, naučnik pa i naslinik i opasan tip…, karakteri su i uloge koje je kroz svoju karijeru dužu od dvije decenije odigrao beogradski glumac Ljubomir Bandović. Bh. publika ga najviše pamti kao Kufeta iz serije „Lud, zbunjen, normalan“, a trenutno ga gledamo i kao sredovječnog Balkanca, prezaposlenog i preumornog, nervoznog, ali i veselog Iliju Glišića u seriji „Nemoj da zvocaš“. Ovaj vrsni glumac pojavljuje se i u trećoj sezoni regionalno popularne serije „Ubice moga oca“, gdje mu je pripala jedna od glavnih uloga, lik načelnika za narkotike.
Još kao dječak poželio je da se bavi glumom. U ostvarenju sna nije ga spriječilo ni oštećenja sluha. Da bi upisao Fakultet dramskih umjetnosti, lažirao je ljekarsko uvjerenje. I bio primljen. Kad je riječ o kriterijima kojima se vodi prije nego što uđe u cipele određenog lika, priznaje da, što je duže u svijetu glume, da su mu bitni svi potrebni „sastojci“ za dobar projekt; od scenarija do ekipe s kojom će sarađivati. Ipak, navodi da uvijek snaga jednog može nadomjestiti nedostatak drugog, ali i obratno.
– Vjera je presudna. Ako svi vjeruju u to što rade i daju sve od sebe, to je dovoljno da budem dio ekipe. Ulogu zaslužiš, ili ne. Estrada je izjednačena s kulturom i umjetnošću, makar od sistema, a publika se brzo prilagođava. Što je sadržaj plići, lakše se konzumira. Razumijem kolege koji su prihvatili stanje, učestvujemo svi u tome, na ovaj, ili onaj način. ”Kako” učestvujemo je naša odluka – kaže Ljubomir na početku razgovora za “Azru”.
Pribojavate li se ikada sudbine da će Vas publika u moru odigranih uloga identificirati s jednim likom?
– Ima jedna divna rečenica u drami Steve Koprivice: ”Ako se meni, ne daj Bože, šta desi, šta će poslije bit’, baš me briga!”.
Šta hrani vaš ego?
– Kad popravim nešto u kući.
Samo veliki u svom poslu znaju da je i slava kvarljiva, da zahtijeva jednu ozbiljnost nošenja, razumnost, jednostavnost. Kad ste naučili da je popularnost opasna stvar i da se može trajati kvalitetno samo s ljudskom jednostavnosti?
– Znao sam to oduvijek, svi to znaju. Zavisi iz koje sredine čovjek potječe, vaspitanje, geni… Opet, Balkan… Svega uvijek željni. Neko se prepusti, jer misli da je pobijedio. Snovi o uspjehu imaju neuspjeh kao prijetnju. Nisam zbog toga u poslu. Uspjeh se ispostavi. U poslu sam zbog magičnih trenutaka istine, zbog dragocjenih ljudi i njihovog utjecaja na mene, zbog toga što ne volim da radim već da se igram.
Koliko dugo nakon premijere ostajete u liku kojeg ste igrali, ili svaka veza s njim završava onog časa kad se spuste zavjese?
– Pozorišni likovi su zauvijek moji i ne napuštam ih nikad. Ako me pitate za ”povratak u realnost”, već sam na poklonu u realnosti. Nemam problem s tim.
U predstavi „Balkanski špijun“ igrate Iliju Čvorovića, lika koji je obilježio karijeru legendarnog Danila Bate Stojkovića. Jedne prilike ste rekli da odbacujete profesionalni pritisak zbog toga. Na koje mjesto ste Vi pohranili ovu ulogu, šta Vam znači, i kako ste se osjećali kada ste je dobili?
– Ilija je moj najmlađi lik. Sada je u pubertetu i do neke pedesete predstave će rasti i razvijati se. Volim ga posebno, jer Čvorović, kao i Bandović, jesu opisna prezimena.
Foto: Luka Šarac; Glossy.rs
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
