Nakon skoro sedam godina od izdavanja posljednjeg albuma sarajevska rock grupa “Regina” svoju vjernu publiku krajem prošle godine obradovala je novim pjesmama. Bio je to i povod za razgovor s Davorom Ebnerom, koji nam je kroz razgovor o muzici otkrio i neke nepoznate detalje iz svojih mladalačkih dana, ali i razloge zbog kojih je uopće izabrao scenu.
– Sjedili smo u studiju nešto više od dvije godine i pravili po nekoliko verzija jedne pjesme, dok nismo napravili najbolju od svake. Sada smo to konačno finalizirali, objavili dva singla i dobili pozitivne kritike onih koji su ih poslušali – kaže Ebner za “Azru”.
Kada ste se odlučili baviti muzikom?
– Uđeš slučajno, ostaneš namjerno. Generacija sam iz onog vremena u kojem je postojao kult sakupljanja ploča, jer je to bio jedini medij za slušanje muzike. Bilo je nekoliko radio i TV stanica, ali to nije bilo dovoljno. Imali smo gramofon, a tada su se mogle pronaći ploče s kvalitetnom stranom muzikom, pa je tako i počelo to sakupljanje. Slušanje muzike na gramofonu bilo je mnogo intimnije, jer je zahtjevalo proces i vrijeme za samo postavljanje ploče, a nakon toga bi usljedilo analiziranje. Danas više niko nema vremena da posluša pjesmu do kraja, a kamoli još da je analizira. Ono što je bio nekako klik da se počnem baviti pjevanjem jeste koncert „Bijelog dugmeta“ u Skenderiji. Znate, neko voli kopat’ kanale, neko voli krečit’, pošto ja to ne volim, vjerovatno bih radio da moram, odlučio sam se za pjevanje.
Karijeru ste počeli ’90-ih, kad stvari analizirate iz ove perspektive, kad je bilo lakše stvarati i pjevati, tada ili danas, u vremenu interneta, novih tehnologija?
– Ako pogledate s medijske strane, vidjet ćete da je internet otvorio Pandorinu kutiju. Uporedio bih to s nepreglednom šumom gdje se nalazi pregršt ponuda. Koliko je to dobro, toliko je i loše. Dobro je jer svako može plasirati svoj proizvod bilo gdje u svijetu, a loše i ono najteže jeste kako neku stvar usmjeriti ka ljudima za koje bi volio da te slušaju. Danas je postalo najlakše snimiti i uraditi nešto, ali ta promotivna aktivnost koja se odvija putem društvenih mreža je promijenila svijet. Sve se prebrzo mijenja i ljudi i tehnologija, što je jučer bilo zanimljivo sutra već nije, muzika je postala konzumentska, više se ne analizira. Smatram da je mnogo i do pjevača i muzičara, jer koliko su oni dobri toliko je i muzika dobra.
Biti poznat ima svoje lice i naličje, no, Vi ste jedan od rijetkih umjetnika koji svoju privatnost drži daleko od očiju javnosti. Zašto?
– Smatram da neke stvari trebaju ostati između četiri zida i da je promoviranje sebe preko supruge i djece iskorištavanje. To nikada ne bih priuštio svojoj porodici, a ni sebi. Dovoljno je da moje dijete zna čime se bavim. Jednostavno, svoje dijete ne želim da izlažem javnosti i ako se to desi, onda je slučajno.
Jeste li ostvarili sve svoje snove?
– Poprilično sam skroman kada je riječ o željama i snovima. Najveći san mi se ostvario prošle godine, kada sam prisustvovao koncertu U2-a u Dablinu i to baš na moj rođendan. Prošle godine su organizovali reprizu koncerta od prije trideset godina, kada sam ih kao dječak slušao i želio da ih gledam uživo, pa mi se to i ostvarilo. Smatram da su sitnice i lijepi trenuci ono čega ćemo se sjećati dok budemo bili na samrtnoj postelji, jer materijalno sa sobom ne možeš ponijeti, al bar možeš reći kako ti je bilo interesantno u životu.
U čemu iskreno uživate izuzev muzike?
– Volim putovati, i to sam. Volim otići u Njemačku kod brata i kad nas dvojica sjednemo zajedno negdje pored rijeke da popijemo pivo i jedemo biftek. To mi je nekako opuštajuće. Poznanstva i druženja su nešto najvrjednije u životu i treba ih očuvati.
Ko Vam je najveća podrška u životu?
– Uvijek je to majka i dokle god je živa, uvijek ćete imati njenu podršku. Mame znaju biti nekad dosadne pa bez obzira koliko godina imali ona će reći zašto nisi obukao duge gaće na minusu. Realno, one su često tu da isprave „krivu Drinu“, ali su jedina iskrena podrška koju ćeš imati u životu.