Intervju

Edin Avdagić Koja: Kad se strah podvuče pod kožu, čovjek puca gdje je najtanji

Među glumačkom postavom predstave Adisa Bakrača “Avanture Toma Sojera” je tridesettrogodišnji pozorišni i televizijski glumac Edin Avdagić Koja. Novi pozorišni projekt samo je nastavak Edinovog uspješnog pozorišnog puta. No, osim predstavama u matičnom Pozorištu mladih, čiji je uposlenik od 2013. godine, pažnju i simpatije javnosti Edin je privukao i ulogama u TV seriji “Lud, zbunjen, normalan”, te nagrađivanim bh. filmovima „Djeca“, rediteljice Aide Begić, i „Smrt u Sarajevu“, Danisa Tanovića. Kako je biti glumac u BiH, pitamo ga, prije nego što nas je proveo kroz svoje najveće uspješnice, ali i otkrio razloge zbog kojih je od svih zanimanja izabrao biti glumac u sva tri medija.

– Naravno da nisu svi u istoj situaciji, ali realnost je takva da proizvodimo više glumaca nego što ima posla. Nije rijetkost da sretnete glumca koji konobariše ili se bavi poslom za koji se nije školovao niti ga želi raditi, ali je primoran.  Većina “glumi” na birou rada, ali su popularno nazvani freelanceri. Poslodavci glumaca iskorištavaju takvu situaciju, te glumce svjesno potcjenjuju, a ovi, da bi ipak nešto zaradili, često pristaju na ponižavajuće uslove rada i honorare. S druge strane, postoji nekolicina nas sretnika koji imamo stalni posao u nekom od pozorišta te nas ne brine toliko šta ćemo jesti sutra, a radimo jedan od najljepših poslova na svijetu.

U kakvom sjećanju nosite projekt „LZN“?

– Sjećam se da sam imao tremu tokom snimanja svih epizoda u kojima sam igrao. Sam sebi sam natovario odgovornost, kako to obično biva, i veću nego što traži situacija pa i sam rezultat. On je mogao biti i bolji, ali nisam nezadovoljan. Kad igrate komediju, i uopće se bavite glumom, ili bilo čime drugim, preduslov je da budete opušteni, da bi ono najbolje iz vas našlo put da se izrazi. Strah vas paralizira, u manjoj ili većoj mjeri. Sreća moja je što sam imao divne kolege koji su me podržavali, prvenstveno reditelja Juku, koji je imao razumijevanja za mene.

Koji je najznačajniji trenutak u Vašoj karijeri?

– Gostovanja na Berlinaleu s filmom „Smrt u Sarajevu“ Danisa Tanovića. Bio sam dio ekipe filma koji je  te godine osvojio Srebrenog medvjeda, što je veliki uspjeh za našu kinematografiju. Intimno najznačajniji trenutak je bio kad sam pročitao svoje ime na listi primljenih kandidata na Akademiji scenskih umjetnosti. Razlog je logičan, jer je tome prethodio moj ogroman trud i rad na sebi da ispravim ono što se dalo ispraviti. Svojevrsna pobjeda nad samim sobom, a te su najslađe i jedino važne, jer svi „trčimo“ u svojoj životnoj stazi. Izdvojio bih još jedan, a to je kada sam obaviješten da sam dobio zaposlenje u Pozorištu mladih.

Pripadate generaciji čije djetinjstvo je obilježio rat, jedan događaj iz tog perioda uzrokovao je u Vašem slučaju mucanje, a u profesiji kao što je gluma, ono predstavlja nedostatak. Kako ste se izborili s tim?

– S tim se nisam izborio, već se stalno borim i borit ću se dok god budem mogao govoriti, jer je priroda te mane još takva da je neizlječiva, te samim tim zahtijeva stalni rad. Uz stvarno veliki trud, uspio sam je staviti pod kontrolu i od sebe napraviti upotrebljivog glumca. Govor je osnovno izražajno sredstvo glumca i uvijek mi je, zanimljivo, trema pred nastup bila uzrokovana samo time da ne zapnem u govoru, a nikada, što je uobičajeno, da neću moći nešto dogovoreno odraditi ili da neću uspjeti dovoljno dobro izvesti određenu, zahtjevnu scenu u predstavi ili filmu.

Imate li danas takvih ili sličnih problema?

– Sve manje, kako sam stariji i zreliji. Kako više vladam sobom i sve više postajem svjesniji, lakše je i s tim izaći na kraj. Rjeđe su situacije u kojima nisam siguran, a kad se strah podvuče pod kožu, čovjek puca gdje je najtanji.

Koji najbolji savjet ste dobili od starijih kolega?

– Pamtim savjet jednog pedagoga iz studentskih dana, a to je da se ne zadovoljavam malim stvarima i da od sebe očekujem više bez obzira na vrijednosti okoline. Tek negdje sad to dopire.

Odakle je proizašla ljubav prema glumi?

– Odrastao sam uz filmove, doslovno. Pregledao sam filmove iz lokalnih videoteka više puta. Znao sam često navečer gledati film i, ako mi se svidi, prekinem kad je najslađe pa ujutro prije škole dovršim gledanje i tek onda se spremam. Kroz taj proces spontano sam razvio i ljubav prema glumi, koju sam poslije utvrdio kroz rad u amaterskom pozorištu, koje je vodila Jasna Diklić.

Ko Vam je bio najveća podrška kroz sve godine rada?

– Odgovor koji neće nikoga iznenaditi – moja mama. U početku nije bila oduševljena idejom da budem glumac, ali kasnije, uz pomoć moje tvrdoglavosti te njenog razumijevanja i ljubavi prema meni, shvatila je da je to moj put. Cijeli život mi je posvetila i nesebično me podržavala. Da li joj se isplatilo? To ćemo vidjeti sada, kada je postala penzionerka. Šalim se, ali ne ovo da je penzionerka.

U kakvoj porodici ste odrasli?

– U radničkoj porodici, gdje su rodbinske veze bile čvrste. Oca sam izgubio s 12 godina i od tada sam živio sam s majkom. Braće i sestara nemam. Je li me mama razmazila? Ma ne, to zli jezici izmišljaju, laže čaršija. Sreća pa je mama nekada imala namršteniju obrvu, inače bi mi sad ona odgovarala na ova pitanja.

Koliko ljudi danas i mladi općenito posjećuju pozorište i kulturne manifestacije?

– Nisam saglasan s tvrdnjom starijih da mlađe generacije ne zanima umjetnost i da ne posjećuju kulturne događaje ili ne konzumiraju kulturu. Treba kultura ići ukorak s vremenom da bi ljudi održali ili uopće postali zainteresiraniji za nju. Ne treba podilaziti konzumentima i pretvarati umjetnost u kič, ali treba naći način da vrijednosti opstanu, a rješenja privuku publiku. Danas ljudi ne podnose da im je dosadno.

U čemu, osim glume, posebno uživate?

– U druženju s bliskim ljudima, a kad sam sâm sa sobom, onda u muzici ili čitanju. U muzici nekada čak i više nego u glumi. Završio sam, na moju žalost, samo nižu muzičku školu i povremeno, onako za sebe, sjednem za klavir i komponujem.



Zaljubljen sam do kraja svemira

Poslovno ste zadovoljni, no, da li i emotivno?

– Zaljubljen sam do kraja svemira. Volim najnježnije najnježniju osobu na svijetu. Iako smo oboje ne tako zreli, kroz razne situacije sazrijevamo jedno uz drugo, rastemo i osvještavamo sebe i ljubav koju imamo jedno za drugo, što je, ako to ljubav uopće i može imati u nekom konceptu razmišljanja, njen cilj. Treba djelovati radi samog djelovanja, pa tako i voljeti radi voljenja.