Nakon što je osvojila bh. publiku, glumica Narodnog pozorišta Tuzla, Elvira Aljukić, ulogom Anđelke u jednoj od najgledanijih regionalnih serija „Na granici“, na velika vrata je ušla i u domove u našem susjedstvu. Elvira je glumica svih triju medija, s jednakom strašću igra pred kamerama, ali i na daskama koje život znače. Godina koju ostavlja iza sebe bila je uspješna na mnogim poljima, ali i da je bila drugačija, Elvira bi je svojim neponovljivim optimizmom i vedrim duhom obojila i radovala se svakom budućem izazovu.
Regionalna publika Vas ima priliku gledati u seriji “Na granici”. Šta Vas je privuklo ulozi Anđelke i uopće scenariju, pa ste prihvatili biti dijelom projekta?
– U projekt sam došla igrom slučaja. Sreća je bila na mojoj strani. Kolega Nermin Omić je dobio poziv za casting i zamolio me da mu budem partner na snimanju. Iako nije običaj da u kadru bude glumac kojeg produkcija nije pozvala, poslana je snimka sa mnom i u meni su prepoznali Anđelku, te sam pozvana u seriju. Zavoljela sam lik Anđelke, nije mi žao niti trenutka što se tako prst sudbine umiješao i doveo me u Zagreb na set, trenutno najgledanije serije. Ništa, vjerovatno, i nije slučajno, izgeda da je stvarno tako i trebalo biti.
Anđelku opisuju kao šeficu u familiji, koja je oštra na jeziku, ali vesele naravi. Samo bi da se nešto slavi, da je puna kuća i da se pjeva. Koliko privatno volite okupljati ljude oko sebe?
– Sličnost je velika. Mnogo volim da pravim kolače, kao i Anđelka. Odrasla sam u porodici u kojoj se uvijek teferičilo, bilo je veselo. Pjevalo se. Puna kuća ljudi i smijeha. Osim što se nisam ostvarila kao majka i supruga, a ostalo sve je slično, tako da tim više s lakoćom gradim ovaj lik. Veselim se svakodnevnom snimanju i novim scenarijima.
Prije deset godina ste dobili nagradu za najbolje glumačko ostvarenje u predstavi „Malograđanska svadba“ na Pozorišnim igrama Jajce. S kakvim emocijama danas gledate na ovaj period karijere, i koliko je decenija iza Vas bila plodna u glumačkom smislu?
– Poprilično plodna. Desile su se još neke nagrade. Godine 2010., nagrada za ulogu Doti u predstavi „Iza kulisa“, a 2016., nagrada u Skoplju na festivalu Gola mesečina, za ulogu Anđe u predstavi “Hamlet u Mrduši Donjoj”, kao i još nekoliko serijskih projekata i predstava.
„Malograđanska svadba“, „Opšta bolnica“, „Revizor“, „Tri sestre“…, samo su neke od pozorišnih predstava po kojima vas publika pamti. Zašto je za gotovo svakog glumca pozorište područje bez konkurecije u odnosu na druge medije, televiziju i film, kad je riječ o iskazivanju glumačkog znanja i uživanja u glumačkoj igri?
– Pozorište je moja kuća. Tu sam svoj na svome. Ogoljen si i publika ti je direktan partner u igri. Svaka predstava je novi izazov i nikada nije ista. Splet raznih okolnosti te dovede da svakim izlaskom na scenu stvaraš ispočetka. Na televiziji, filmu, imaš priliku da ponavljaš, brišeš, dok je pozorište sad i ovaj trenutak, dok traje predstava. Sutra je ista predstava, a drugi trenutak. Može da pada plafon, ali ti nastavljaš da igraš kao da to tako treba.
Završili ste Akademiju dramskih umjetnosti Tuzla u klasi profesora Miralema Zupčevića i Dubravka Bibanovića. Za koja glumačka iskustva, znanja i savjete ste im najviše zahvalni?
– Prije svega, za životne savjete. Ono što su oni prošli i pokušali prenijeti na svoje studente jeste da je ovo zvjerinjak u kojom se moraš izboriti za svoje mjesto, ostati svoj i prepoznatljiv. Glumci, umjetnici su kao baloni koji uvijek moraju imati nekoga da bude tu uz njih, kad previše poletimo da nas vrate na zemlju u ovaj realan svijet, koji nimalo nije jednostavan.
Mnoge Vaše kolege imale su običaj reći kako nikada ne bi igrali u sapunicama, pa su na kraju igrali. Na koji način se određujete prema intelektualnom snobizmu; prezirete li ga, ignorirate ili…?
– Osim forme u smislu broja epizoda, način i sredstva koja koristimo u seriji „Na granici“ nisu u formatu sapunice, više su humorističnog karaktera. Taj dril koji prolazimo snimajući tako puno je samo škola za sljedeće projekte, koje ću mnogo lakše savladati. Mislim da ni u kojem slučaju nije loše proći sve to i upoznati se s tim. U krajnjem slučaju, svemu prilaziti profesionalno i odgovorno. A što se tiče snobizma, mogu reći: „Svaki trijumf nad jednom vrstom gordosti rađa novu gordost, zbog samog trijumfa“.
Kako doživljavate celebrity kulturu na našim prostorima?
– Mislim da je to još neistražena vrsta. Nije zdrava kultura poznatih bez pokrića i mogu razumjeti da se određena popularnost stekne nekim talentom, radom, postignućem. No, kultura celebrityja kao da je napisala neku drugu definiciju i dala tu titulu mnogima koji možda i nemaju mnogo toga za reći u medijskom prostoru, ali ipak se od njih pravi kult ličnosti.
Jesu li muškarci veći dramatičari od žena?
– Mah…,dramatičari s elementima komedije. Ne volim generalizirati, ljudi su ljudi i svakakvih ljudi na ovom svijetu ima, bez obzira na spol.
Želimo Vas upoznati bolje. U kakvoj porodici se odrasli i od koga ste naslijedili dar za umjetnost?
– U vrlo skladnoj radničkoj porodici, kao i većina moje generacije. Poput stihova iz pjesme Yugo 45 „Zabranjenog pušenja“. A dar za umjetnost vjerovatno sam pokupila od komšiluka. Živjela sam u jednom naselju Dragodol u Tuzli, a većina glumaca je tu imala stanove. Tako da sam od malih nogu bila zainteresirana za odlazak u pozorište, jer sam karte dobijala od te stare fele glumaca. Tata je radio kao ugostitelj pa sam i na taj način upoznala legendarna imena našeg glumišta i zavoljela taj poziv.
Koliko ste tip osobe koja voli sama stvarati prilike u životu, boriti se za ono što želi, koliko ste ambiciozni, a koliko pristalica fatalizma, da stvari prepuštate u ruke sudbine?
– Sve zavisi od situacije i prilike koja mi se pruža, te o tome ovisi hoću li na nešto pozitivno odgovoriti i zaletjeti se u nešto. Nekad se borim a nekad se prepustim sudbini u ruke. Mišljenja sam da se ponekad stvarno treba prepustiti, jer najbolje na kraju i ispadne tako. Ne možemo unaprijed očekivati da ćemo znati sve odgovore. Evo, i ulazak u ovaj projekt Nove TV bio je takav, spontan i neplaniran, ali stvari su se odigrale tako da sam prihvatila ulogu, došla u Zagreb i nisam požalila. Ponekad je zdravo izaći iz komfort zone jer samo nekom promjenom možeš bolje upoznati sebe. Promjena okoline i radne atmosfere je definitivno takva korisna promjena, kod umjetnika, glumaca pogotovo.
Šta bi Vam u karijeri naročito bio izazov da odigrate?
– A nisam neki tip koji voli previše izazove. Više sam od onih koji od svega što im se ponudi prave izazov. A po tome je svaki novi projekt novi izazov i nova prilika za iskusiti nešto novo, naučiti nešto o sebi.
Koje glumce starije generacije poštujete i zašto?
– Odgojena sam da poštujem starije. Ne bih pravila razliku među kolegama pa neke spominjala a neke ne. Oni su tu ili su bili. Pokušavam od svih njih ukrasti zrnce onoga sto su stvorili, ili stvaraju i utkati u ono moje što mi fali. To je neki vid poštovanja prema njima, tako će nastaviti živjeti kroz moj rad i rad onih koji će to prepoznati, te širiti dalje na nove generacije.