Za Ermina Bravu ovogodišnji SFF imao je poseban štih. Film Jasmile Žbanić “Otok ljubavi” predstavljen je pred sarajevskom publikom, a nekoliko dana ranije gledalo ga je 8000 ljudi na Festivalu u Locarnu. U međuvremenu, Ermin se priprema i za novu ulogu u filmu internacionalne produkcije, zbog čega je pustio bradu. Iako sam ga gledala u nekoliko pozorišnih projekata, pa i u filmovima, gdje mi je djelovao nekako suzdržano, pa i preozbiljno za svoje godine, uživo nije takav. Šarmantan je, često se smješka, ali ima i vrlo jasne stavove o svemu, pa i pojavljivanju u medijima…
“U našem mentalitetu si stalno okružen ljudima, svi ti zaviruju u život i bave se njime, a malo njih te, zapravo, poznaje ili želi upoznati” rekli ste jednom. U suštini, Vi ste osoba koja se rijetko pojavljuje u medijima. Imate li neka negativna iskustva ili…
– Nemam negativna iskustva s novinarima, čak naprotiv. To je apsolutno moja odluka. Dakle, pojavljujem se u medijima samo kad imam projekt koji treba da promoviram. Bilo kakva vrsta samopromocije mi je vulgarna i ne ide s onim kako vidim ovaj posao. Svoju intimu utkam u uloge. To što vidite na sceni ili filmu, možda je i bliže meni od onog kako me znaju oni koji me viđaju svakog dana. Zavirivanje u privatnost je nešto što ne podržavam.
Prije nekoliko dana u Locarnu se desila premijera filma Jasmile Žbanić “Otok ljubavi” u kojem imate jednu od glavnih uloga. Kritike su podijeljene. Kako ste Vi reagirali na cijelu tu priču?
– Bilo je fantastično gledati film s nekih osam hiljada ljudi. Reagirali su veoma slično kao u Sarajevu. Očigledno će to biti film koji će publika voljeti. Produkcija i radi na tome da projekt promovira kao „film za publiku”. Naravno, kada je riječ o Jasmilinom djelu, tu uvijek postoji umjetnički kredibilitet, subverzija koja se krije u svim njenim filmovima. Kritika ima dobrih i loših. Sve je to rezultat, prema mom mišljenju, zbunjenosti Jasmilinim preokretom u smislu forme.
Kažete to jer je ovog puta riječ o miksu žanrova, ali ipak dominira komedija?
– Da, komedije su u festivalskom životu filmova gotovo zabranjene. U posljednjih 50 godina na filmskim A festivalima prikazano je možda pet procenata filmova iz ovog žanra. Iz nekog razloga se to smatra nižim rangom, a prema mom mišljenju i iskustvu, riječ je o nečem veoma kompleksnom.
Vas publika pamti kroz, uglavnom, dramske uloge. Kako je bilo igrati sad nešto sasvim drugačije…
– Uloge prema kojima me prepoznaju jesu dramske, mada sam radio i komedije u pozorištu. Volim da ih radim, meni je to generalno i bliže. Nažalost, nemam mnogo ni prilika. Za mene je ovo bila avantura i odlično iskustvo. Osjećao sam se dobro dok smo radili i zadovoljan sam likom.
Opišite nam malo lik koji igrate, Grebu…
– Čim sam pročitao scenarij, ja sam se zaljubio u njega. Možda zbog toga što nešto takvo nisam dosad radio. To nije nešto što bih možda sam sebi dao da igram, ali zbog predrasuda koje, kao i svi, imam prema sebi. To je novi teritorij, pa onda i upadnem u tu vrstu klišea. Nesigurnost kratko traje. Kasnije sam uživao. Grebo je Sarajlija, bivši muzički menadžer, neostvareni pjevač kojeg društvo voli. On uživa da bude u centru pažnje. Lik je koji je imao preduslove da bude antipatičan, ali ga tokom filma trebate zavoljeti. To nam je rekla i publika. Reakcije su bile identične, publika se smijala na istim mjestima na SFF-u i u Locarnu. Ovdje je bilo možda malo intenzivnije. Sad film kreće u kina u cijeloj Regiji, a i većina ekipe ići će na promocije.
Ljudi iz branše doživljavaju Vas kao ozbiljnog i predanog, koji je daleko od one sličice luckastih glumaca. Smeta li Vam to?
– Ne volim te kategorizacije tipa: „ti si ozbiljan i predan, a nisi ovakav”. Ja se ne slažem s tim i bježim od toga. Sigurno da postoji sličica kako me doživljava publika kao javnu osobu. A ja sam sve, baš sve što se može biti, ali s različitim ljudima i u različitim situacijama. Ne volim sam sebe stavljati u kalupe. Ti epiteti lijepo zvuče. No, ja sam i lijen i preopušten i volim se zabaviti i drugo u određenim trenucima.
Ljude oblikuju iskusnije osobe s kojima najčešće rade. U Vašem slučaju to su Dino Mustafić i Mirjana Karanović. Čemu su Vas naučili?
– Bilo ko s kim sarađuješ i s kim dijeliš estetiku i svjetonazor, čak da te samo i okrzne, ima utjecaja na tvoj život i to te formira. Mislim da je sve obostrano. Ljudi se prepoznaju i zavole i prosto se stvori neka potreba da stalno radite zajedno. Da taj odnos nadograđujete i njegujete, da uživate u tim umjetničkim saradnjama koje se ponavljaju.
Čemu Vi učite studente kao predavač na ASU?
– Upravo tome, da budu takvi kakvi jesu, ne uniformirani niti da liče jedni na druge. Da ne liče na mene niti na bilo koga i da imaju samo svoj put. Sve to uz mnogo rada.
Razgovarate li sa studentima o tome šta nakon što diplomiraju? Šta im savjetujete?
– Morate ih uputiti ne samo u ljepotu umjetnosti ili pravila zanata, nego i u realnost onog što ih očekuje. Ja ih, naravno, učim iz svog iskustva. Moram priznati da nisam imao negativna iskustva. Ne idealiziram ovu profesiju, ali ne mogu im reći ništa čega se baš moraju paziti. Kakav odnos imaš prema životu, takve stvari i privlačiš. Naći će oni svoj put i ne želim da ih trujem, nego ih zaljubljujem u glumu.
Mnogo radite u teatru. Pozorište je nekako kroz historiju bilo društveni korektiv za mase i pojedinca. Rediteljica Selma Spahić kroz svoje projekte u kojima imate uloge stalno to pokušava. Vi volite raditi takve priče…
– Radim predstave ili filmove iza kojih stojim lično. Samo na taj način biram projekte. Sretan sam jer imam tu poziciju i da ne moram raditi sve što mi se ponudi. Nekako sam uspio da to tako postavim.
Kao dječak željeli ste biti operski pjevač. Kroz „Večer mjuzikla” u NPS ste uspjeli nahraniti dušu. Da li će biti još ovakvih projekata?
– Ne znam da li će se nastaviti taj projekt. Volim muziku i da nisam glumac, time bih se bavio. Imam sreće, jer uvijek nešto pjevam u predstavama i filmovima i to ostvarujem kroz glumu.
Ranije ste rekli kako ste sad u poziciji da birate uloge. To danas ne mogu mnogi. Čemu, prema Vašem mišljenju, dugujete tu poziciju – talentu, radu ili možda sreći? To znači pravu slobodu u današnjem društvu.
– Tačno ta sloboda je veoma važna, ne mislim inače da je ona neki apstraktni pojam. Za nju se treba svakodnevno boriti, osvajati je. To je svakodnevni rad. Slično je i u ljubavi. Mislim da je osnov rad i ja volim raditi, ali sigurno da u svemu ima i faktora sreće. Ko zna čega sve još, od karaktera do potencijala koji se razvija. Mislim da je u toj priči važno da ne samo svoj posao radite dobro, nego da ste i dobar kolega.
Biti dobar čovjek trebao bi biti imperativ, no veza talenta, uspjeha i ljudskosti danas se ne podrazumijeva
– Talent ne bira u koga će ući. Ali, u glumi je srž empatija. Veliki umjetnici, prema mom mišljenju, obično su i veliki ljudi.