Intervju

Josip Grabovac: Da moram samo na Instagramu objavljivati fotografije brendova koji me plaćaju, radije bih se vratio poslu barmena

Josip Grabovac, porijeklom iz Širokog Brijega, s trenutnom adresom u Italiji, već pet godina piše uspješnu poslovnu priču u svijetu mode. Zahvaljujući blogu „Glasmode“, koji je pokrenuo 2014. godine, Josip se pozicionirao u grupu najboljih modnih blogera na svijetu, čime su mu se otvorila vrata najprestižnijih fashion događaja. Josip je nedavno boravio u Sarajevu, što je bila prilika za otvoren razgovor o poslu, uspjehu, ali i svijetu visoke mode.

– Ne želim biti egocentričan ili sam sebe hvaliti, ali je za ulazak u svijet visoke mode neophodan kvalitet. To je ono što traže od tebe. Sreća u tome ne postoji, jer njima trebaju osobe koje imaju iskren i otvoren pogled na svijet i osobe koje ono što vide na revijama mogu prenijeti i dočarati na najbolji mogući način – kaže Josip na početku razgovora za naš magazin.

 Je li u svijetu visoke mode zaista sve prestižno kao što izgleda onima koji i nemaju pristup tom svijetu?

– Zavisi s čije strane se gleda. S dizajnerske strane to jeste prestižno i raskošno, počevši od organizacije, tima s kojim sarađuju, pa sve do budžeta koje koriste. Nekada se zapitam kako je moguće sve to postići. No, ako gledamo iz ugla blogera, reality zvijezda i influencera, onda se može reći da oni pružaju iskrivljenu i lažnu sliku o svijetu mode. Naime, oni često ističu kako žive bolje od dizajnera, kako su gosti dizajnera, te kako su dobili kreacije od njih, a preko prijatelja koji rade kao PR-ovi u Milanu znam da su karte za te revije, većinom, kupljene i da ih može kupiti bilo ko.

 Prije se znalo ko sjedi u prvim redovima na prestižnim revijama, no, danas, čini se, tu može sjesti bilo ko? Koji kriteriji se trebaju ispuniti da bi se dobilo mjesto u prvom redu?

– Internet je ponudio širok spektar mogućnosti i zauvijek promijenio shvatanje svijeta. Moda je nekada bila rezervirana samo i isključivo za pripadnike viših klasa i za ljude koji su radili u modnoj industriji. Danas je to svima postalo dostupno, a modni blogeri su prvi shvatili da na profesionalan način mogu pisati o revijama i približiti se većem broju ljudi. Samim tim smo zauzeli važnu poziciju kada je riječ o društvenim medijima, ali i kod dizajnera. I dok nas neki od kritičara i dizajnera, ako ih tako mogu nazvati, nazivaju „samoprozvanim modnim znalcima“ i osobama koje se guraju u prve redove, smatram da nas upravo oni tu žele. Mi na originalan način čitateljima nudimo nešto što ne mogu pročitati u modnim časopisima i uvijek smo u prednosti, jer, dok modni časopisi čekaju odobrenje da nešto objave, mi smo sami sebi vlasnici i sve radimo na mjestu događaja. Uostalom, nismo mi krivi što smo pozvani u prve redove revija, jer dizajneri u tome vide i svoju korist kao i našu, te nas ne zovu zato što smo lijepi ili tek da popune mjesta. No, naša je greška što smo srušili vijekovima stare hijerarhijske podjele u svijetu mode. One su moć davale samo pojedinima, a danas je stanje takvo da svi mogu utjecati na sve.

 Svjedočimo trendu gdje sve više mladih ljudi želi da budu blogeri. Da li je to zaista toliko unosan posao?

– Blogera ima na milione, a neki do njih su profesionalni modni blogeri, modno-industrijski blogeri, street-style blogeri… Mislim da većina njih ima blog s ciljem da sebe vide ispred kamere i sa željom da steknu slavu, a malo njih taj posao radi jer ga želi raditi na način na koji svoj posao rade hirurzi, stomatolozi ili automehaničari. Ovaj posao je unosan onoliko koliko mu se posvetiš, a u tome je profesionalnost izuzetno bitna.

 Šta Vaše iskustvo govori, kakav životni standard blogeri sebi mogu priuštiti?

– Sasvim normalan život. Ja već pet godina živim isključivo od bloga, te u inozemstvu plaćam stan, režije i putovanja. Jako sam sretan i zadovoljan.

U medijima često možemo pročitati predviđanja o tome kako će blogerskom i influenserskom poslu uskoro doći „kraj“. Kakvu budućnost im Vi predviđate?

– Nikada sebe nisam nazivao influenserom i ne želim to. Ne kažem da je to nešto loše, ali ne vidim budućnost na Instagramu i društvenim mrežama. Pokretanjem bloga „Glasmode“ sebe sam svrstao u modne novinare i danas sam akreditirani novinar Camera Della Moda Italiana. Da, nekim slučajem, moram raditi samo na Instagramu i objavljivati fotografije brendova koji me plaćaju, radije bih se vratio poslu barmena koji sam radio deset godina i koji i danas volim. Budućnost mene ili bilo koga kao influensera ne vidim.

Instagram profil su mjesta na kojima su svi sretni i zadovoljni. No, možete li nam povući paralelu između onoga što vidimo na društvenim mrežama i realnosti?

– Ja živim realnost i dokaz sam da ovaj posao možeš raditi čak i kada nije sve savršeno, blještavo i kristalno. Kavijari, hoteli, putovanja, isfiltrirani trbušnjaci, mercedes od prijatelja, posuđeni tanjir iz restorana u kojem ćeš sad jesti i više nikad, jacuzzi pun mlijeka i latica… Tvrdim da sve to nije tako i da je Instagram jedna velika zabluda i prevara. Moja realnost je kuća u Širokom Brijegu, moja porodica, kćerka, te sarma, dolma, pršut, sir, bašta puna povrća, njeno okopavanje i kafa s mojom mamom i kćerkom. To je neprocjenjivo.

 Koja je formula za isticanje u svijetu blogera koji sve više liče jedni na druge?

– Moj savjet je uvijek isti: „Tvoja inspiracija je tvoj uspjeh“.

Gdje sebe u profesionalnom smislu vidite za deset godina?

– Imam jako velike životne i poslovne želje, a osoba sam koja, kada nešto želi, to i ostvari. Ne čekam nikoga i vjerujem u sebe, a isto tako sam vjerovao u svoj sadašnji posao i u tom da će moj novi dom biti u Italiji. Vidim sebe na vrhu profesionalne modne industrije, kao urednika nekog od svjetskih modnih magazina.

 U kom smjeru će se moda razvijati u narednih deset godina?

– To je istovremeno i dobro, ali i teško pitanje na koje se ne može odgovoriti. Volio bih kada bi se pojavili mladi i inovativni dizajneri koji će donijeti svježinu i dokazati da uvijek ima mjesta za novo.

 Kako vidite modnu scenu u BiH, počevši od dizajnerske ponude do onoga što je streetstyle moda?

– U BiH sve jako kasni i izgleda mi kao: „Hajde da napravimo i zaradimo“. Ne gleda se na budućnost i na to šta će se to ostaviti publici i medijima, čime bi se svrstali u svijet visoke mode i profesionalnosti. Kada je o streetstyle modi riječ, to zavisi od grada i sredine, ali je BiH generalno modno osviještena. No, ljudi još imaju strah od okoline i prihvatanja. Znam mnogo ljudi koji se oblače u skladu sa standardom sredine u kojoj žive, a kada pređu granicu, njihov izgled se mijenja 100 posto i tih nekoliko dana žive život kakav bi željeli da imaju svaki dan. Ali, treba znati da jednom u životu imaš 25, 30, 33 ili 40 godina, te da imaš jedan život.

 Muški modeli više drže do sebe nego ženski

 Kada se priča o modi, fokus je, uglavnom, na ženama. Poznato je da su manekenke uvijek bile bolje plaćene od muških modela. Je li situacija i danas takva?

– Danas je obrnuto. Naime, imam jako dobre prijatelje među muškim modelima starijim od 50 godina i znam koliko zarade za jednu kampanju, a koliko zarade ženski modeli. Ono što je jako bitno, ali i poučno, jeste da u tom poslu muški modeli više drže do sebe u odnosu na ženske modele. Muški modeli su pedantniji i daju svoj maksimum, te će, ako imaju casting u subotu prije podne, otići na vrijeme na spavanje i spremiti se psihički i fizički. Ženski modeli to doživljavaju: „Idemo izaći, petak je, a casting je tek u deset ujutru“. Zbog takvog stava dolaze nespremne i ispadaju neprofesionalne.