Kada je riječ o uređenju životnog prostora, uglavnom akcent stavljamo na to kako će izgledati kuća i prostorije u njoj. Međutim, postoje i oni kojima je veoma važan i izgled vrta, parka ili neke druge zelene površine. Zahvaljujući njima, pejzažna arhitektura polako pušta korijene i u našoj zemlji. Šta ona podrazumijeva, gdje se i na koji način sve provodi, pojasnila nam je Mirna Krpo.
Ova rođena Mostarka, koja je dvije godine prvela i van granica BiH, svoj život ne može zamisliti bez Sarajeva. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu, preselila se u Sarajevo, gdje upisuje Arhitektonski fakultet. Oduvijek je, kaže, imala ljubav prema arhitekturi, a tek kada se odlučila za magistarski rad s temom o Omladinskom centru „Abrašević“ u Mostaru, u kojem je fokus stavila na ciljeve i potrebe omladine koja u njemu radi, počela se zanimati za otvorene prostore, odnosno pejzažnu arhitekturu.
– Ljubav prema arhitekturi uvijek sam imala, ali na kraju studija, dok sam radila magistarski rad, razvile su se neke nove ideje kad je riječ o oživljavanju otvorenih prostora i promocije kulture samog objekta na otvorenim površinama. Prateći svjetske trendove i istražujući segmente pejzažne arhitekture koji su obuhvatili i održivu arhitekturu, zelene krovove i vertikalne zelene zidove, po završetku magistarskog u Sarajevu, rodila se nova ljubav, pa sam tako upisala doktorski studij u Ljubljani na Pejzažnoj arhitekturi. Tema koju sam nastavila istraživati bila je kasnije povezana s tradicionalnim segmentima pejzažne arhitekture na području grada Sarajeva, Seville i Istanbula, u gradovima koji su bili pod utjecajem sličnih civilizacija. Danas se kroz vlastite projekte trudim da na najbolji način prenesem elemente tradicije u savremeno projektovanje vrtova, bašta i avlija, kao i otvorenih prostora, pretežno parkova. Naša tradicionalna pejzažna arhitektura itekako je bogata, trebamo je nastaviti njegovati – kaže Mirna na početku razgovora za “Azru”.
Pojasnite nam pojam pejzažne arhitekture?
– Pejzažna arhitektura podrazumijeva uređenje svakog otvorenog prostora, od najmanje okućnice, pa do parkova, trgova i otvorenih prostora između stambenih zgrada. Ona je spoj hortikulture i arhitekture, što daje sliku kompletnog dizajna pejzaža. Osim osnovnih stavki koje nudi hortikultura, pejzažna arhitektura posjeduje još i dizajniranje, odnosno konkretno projektovanje, od urbanog mobilijara, do staza, ograda i ostalih segmenata koje inžinjer hortikulture ne daje u okviru svog projektovanja.
Koliko ljudi znaju o pejzažnoj arhitekturi?
– Nažalost, jako malo ljudi upoznato je s konkretnim pojmom pejzažne arhitekture i šta ona zapravo predstavlja. Kod nas se premalo ulaže u sliku grada na tom polju. Ljudi još nemaju naviku, odnosno razvijenu savjest o zelenim površinama. Vjerujem da će se to promijeniti jednog dana. Ističem samo otvorene zelene površine, dok o privatnim vrtovima, avlijama i baštama ne mogu reći da je toliko kritično stanje, jer ima ljudi koji itekako održavaju slike svojih privatnih otvorenih prostora.
Gdje pronalazite inspiraciju?
– Inspiraciju pronalazim najviše u zelenim fasadama ili, kako ih još nazivaju, vertikalnim baštama, koje predstavljaju estetski dodatak urbanom ili ruralnom okruženju te ujedno čine ambijent ugodnijim i privlačnijim za boravak.
Koji Vam je projekt najviše prirastao srcu, koji smatrate onako posebnim?
– Još se nije pojavio onaj koji bi zauzeo mjesto projekta Roditeljske kuće za djecu oboljelu od raka. Kada sam dobila ponudu da budem dio projekta, nisam mogla ni zamisliti kojim putem će me odvesti. Osjetila sam veliku odgovornost prema djeci i roditeljima. Djeca su mi bila velika inspiracija. Stvarajući njihove zelene oaze iz dana u dan, javljala se dodatna motivacija da im s projektom omogućimo što ljepše dane dok borave u kući. Poigrala sam se s bojama rastinja, dekorativnim popločanjem i urbanim mobilijarom. Od idejnog projekta, došli smo na kraju do realizacije uz pomoć divnih ljudi koji su nam bili velika podrška kako finasijski, tako i moralno. Priča zelene oaze oko Roditeljske kuće nastavila se širiti, tako da smo kroz akcije „Biljka za osmijeh roditelja i djeteta“ i „Djeca farbaju za djecu“ uspjeli izgraditi pejzažne segmente zelenog krova, terase, bašte i dječijeg parka. Akcije postaju dio tradicije, što me čini jako sretnom. Na proljeće imamo nove planove, u koje će svakako biti uključena djeca.
Smatrate li da ljudi danas vode računa o prirodi prilikom izgradnje objekata?
– Nažalost, naši ljudi još nisu ekološki osviješteni. Tek se ta svijest stidljivo budi o potrebi vođenja brige o okolišu za život i zdravlje ljudi. Uništavaju se zelene površine, pluća mnogih naših gradova zbog građevinske megalomanije. Grade se elitna naselja na područjima gradskih zelenih oaza tamo gdje im je najmanje mjesto. Evropa i svijet ne teže stanovanju u srcima gradova, nego bježe za životom i disanjem punim plućima na periferijama gradova, tamo gdje dominiraju šuma i zelenilo, zrak i voda. Mlađe generacije arhitekata, nadolazeći inžinjeri, koji su i moje kolege, okreću se evropskom trendu, stavljajući akcent na usku saradnju arhitekata i pejzažnih arhitekata. Oni sinergijski djeluju na projektima i realizaciji evropske arhitekture budućnosti.
Na koji način vi usklađujete arhitekturu s prirodom, i da li je to moguće postići?
– Kako da ne. To i jeste moto nove arhitekture, tj. zelene arhitekture. Ona daje dušu stambenim kvartovima. Veliki je potencijal slika naših predjela, urbanih i ruralnih koja daje široki spektar mogućnosti da stambeni blokovi budu interpolirani u urbane matrice poput dječijih mobilijara u parkovima koji odražavaju život.
Kako biste opisali svoje klijente kada je riječ o gradnji po principima pejzažne arhitekture?
– Moram priznati da sam i više nego pozitivno iznenađena. Trudim se realizirati njihove želje prema svim standardima pejzažne arhitekture. Klijenti su dobro informirani i imaju objektivnu sliku onoga što žele. Jako ih cijenim i trudim se ispuniti sva njihova očekivanja. Sa svakim klijentom imam razgovor, prije svega psihološki, gdje ocjenjujem kakva je ko ličnost, s poštovanjem kao i njihovim zamislima i potrebama.
Arhitektura na prostoru Balkana se uveliko promijenila. Kako biste je Vi opisali?
– S obzirom na to da mi je osnovno zanimanje arhitektura, a da mi je pejzažna arhitektura uža specijalnost, pratim evropske i svjetske trendove kada je riječ o objema strukama. Mislim da na našim prostorima imamo itekako bogatu arhitekturu i poznate arhitekte od kojih smo mogli mnogo vidjeti i naučiti. Mlađe kolege arhitekte danas inkorporiraju osnovne postulate naših arhitekata svjetskog renomea poput Ivana Štrausa, Zlatka Ugljena, Juraja Neidhardta, nadograđujući to s elementima moderne arhitekture koju bh. arhitektura i njihovi reprezenti uspješno prate.
Primjer Pariza
Mirna ističe da, iako se struka pejzažne arhitekture tek razvija, ona je upravo ključna za izgradnju okoliša i za budući razvoj bilo koje vrste pejzaža, bez obzira na razmjeru i veličinu.
– Uvijek volim spomenuti planove koje ima Pariz, u nadi da ćemo i mi jednog dana krenuti tim putem, te do 2020. godine imati 100 hektara zelenih zidova i krovova, a da će na barem trećini od toga rasti hrana. Želim vjerovati da će naša zemlja težiti tome i ozbiljnije pristupiti izgradnji zelenih gradova Bosne i Hercegovine – zaključuje Krpo.