Govor mržnje svakodnevna je pojava na našim prostorima. S njim se teško boriti kao i s predrasudama. Nasreću, među mlađom generacijom postoje i oni koji umjesto mržnje biraju ljubav, a umjesto netrpeljivosti razumijevanje i toleranciju. Nermin Delić, mladi bh. književnik, onivač je online Balkan kontesta poezije „Mili dueli“, gdje na jednom mjestu okuplja autore iz cijelog Balkana, te tako gradi linije prijateljstva među pjesnicima ovog regiona. Osim što se bori protiv svakog oblika govora mržnje, on i širi poruku da su granice samo u našim glavama. Nermin je rođen 1995. godine u Bugojnu, Srednju medicinsku školu završio je kao učenik generacije u Jajcu. Osim što danas privodi kraju studij medicine u Sarajevu, on pronalazi vrijeme i za pisanje. Koliko je uspješan mladi književnik, najbolje potvrđuje podatak da se njegova djela prevode na nekoliko jezika svijeta: poljski, slovenski, makedonski, albanski, italijanski, francuski i engleski.
Šta je cilj online Balkan kontesta poezije?
– Kontest poezije „Mili Dueli“ osnovao sam 2012. godine, u augustu, kada sam odlučio da autorima Regiona ponudim mjesto gdje mogu poslati svoju poeziju na procjenu, te je izložiti javnoj kritici renomiranih imena pjesništva – što je prvi korak ka uspjehu bilo kojeg živućeg pjesnika. Na Balkanu postoji određen broj poetskih takmičenja, ali odluka o pobjednicima se uglavnom svodi na mišljenje jednog, dva čovjeka. U “Milim Duelima”, osim mišljenja desetočlanog žirija, ulogu imaju i čitaoci koji također glasaju. Želio sam da napravim nešto jedinstvenog formata, nešto što nema nigdje u svijetu, a da pritom bude potpuno besplatno i time dostupno svim ljudima koji pišu.
Zašto baš naziv „Mili Dueli“?
– Autori se zaista nađu u međusobnom duelu sa svojim pjesmama koje bivaju upoređivane i vrednovane ocjenama. No, prefiks „Mili“ označava da se radi, ipak, o duelu “lijepih riječi“. Nekako se stoljećima na ovom području dešavaju “dueli“, pa je ovim naslovom dodatno dopunjena simbolika Balkana, jer i pored svih naših duela, mi se, ipak, držimo zajedno, o čemu svjedoče uspjesi naših ljudi širom Balkana.
Kako ste odlučili da se poezijom borite protiv govora mržnje i na koji način?
– Nikad to nisam smatrao vrstom borbe gdje se na sve načine pokušava podići glas i usmjeriti ljude da idu u željenom smjeru. Napravio sam mrežu ljudi širom Balkana koji su sjajni umjetnici, ali još sjajniji ljudi, jer ne poznaju granice. U suštini, granice postoje samo u našim umovima i protiv njih se, u ovom slučaju, trebamo boriti. Dobre stvari treba podržavati, bez obzira odakle stižu. Kada počne sezona, mi uopšte ne razmišljamo o tome, jer su oko nas “lijepe riječi“, a mi smo samo ljudi. Mili Dueli su samo model funkcionisanja zajednice ljudi, u kojoj se ujedinjuju sličnosti, a poštuju razlike. Mislim da je to osnova našeg uspjeha, jer ostali ističu razlike u prvi plan. Upravo zbog toga, dostigli smo najveću popularnost jednog poetskog takmičenja u Regionu, a ove godine je kontekst u svom punom sjaju zaživio i u Makedoniji i Bugarskoj.
Je li teško u našoj zemlji boriti se protiv govora mržnje?
– Nije, ako izađete iz okvira naše zemlje. Misija mog projekta nije samo borba protiv govora mržnje u BiH, jer će ga de facto uvijek biti. Prikazan je model gdje je on stavljen po strani, gdje ne utječe na rezultate niti na naše odnosem uopće, jer sreće ima za svakoga. Mi tražimo put do uspjeha, a govor mržnje je tu samo prepreka i pokušavamo uvjeriti ljude u to. Kada imate podršku koja svakodnevno stiže iz svih država Balkana, vidite da ste, zapravo, samo potakli ljude da učine ono što su oduvijek htjeli uraditi.
S nepunih 18 godina uz pomoć Američke ambasade u BiH odlazite u Ameriku, gdje ste imali priliku raditi s ljudima iz tima Baracka Obame. Kakvim pamtite ovo iskustvo?
– Iskustvo koje su mi donijele radionice i događaji u SAD-u ostavili su veliki trag na mene i moje djelovanje u zajednici. Naime, riječ je o programu mladog liderstva, u organizaciji Američke ambasade BiH, koji ima cilj potpomoći mladim ljudima iz BiH u kojima su prepoznate liderske sposobnosti da ih usavrše i dobiju smjernice koje bi u zrelijim godinama mogli iskoristiti da ostvare svoj puni potencijal i na taj način doprinesu društvu. Bila mi je ogromna čast biti predstavnik svoje države u takvom projektu, trudio sam se da pokažem i ponesem znanje iz SAD-a. Mnogih stvari koje su me zatekle tamo nisam bio svjestan, ali sam se trudio zapisivati sve, pa se tako moj mali rokovnik pretvorio u veliku bazu podataka koja mi nerijetko olakša svakodnevicu – kaže Nermin.
Kako zamišljate svoju budućnost?
– Vidim se kao porodičnog čovjeka, koji svakodnevno liječi ljude u ordinaciji i vraća im osmijeh na lice; u kući piše nove knjige u miru i tišini; povremeno izlazi i putuje, druži se i okuplja ljude sličnih interesa. Najviše bih se radovao kada bi to bilo u mojoj domovini.
Studirate medicinu. Otkud budući ljekar u svijetu poezije?
– Medicina je oduvijek bila moja prva ljubav. Završio sam Srednju medicinsku školu kao učenik generacije, bilo je logično da nakon toga upišem Medicinski fakultet. Uspio sam u tome i sada sam na petoj godini studija. No, kada je poezija u pitanju, ona je pronašla mene. Još prije početka škole sam počeo pisati, tako da su sveska i olovka bile moje najdraže igračke u djetinjstvu. Kasnije su uslijedile nagrade na školskom, lokalnom, državnom, te regionalnom nivou; čime sam samo potvrdio da pripadam tom putu. Ono što je medicina u fizičkom stanju čovjeka, to je poezija u duhovnom stanju. U mnogim stvarima se preklapaju. Ljudi i u jednoj i u drugoj disciplini traže nešto za sebe i ako to pronađu, kvalitet života im je zagarantovan. A svi želimo dobar život, zar ne?!
U čemu najviše pronalazite inspiraciju za pisanje poezije?
– Inspiraciju pronalazim u svakodnevici. Volim realistične prikaze stvarnosti. Tu ima najviše neiskorištenih metafora, a sve je jako srodno čitaocu. Najviše imam pjesama socijalne tematike. Volim proučavati taj odnos čovjeka s čovjekom, ali i čovjeka s Bogom. Trudim se ostaviti trag savremenosti.
Kada pišete poeziju, ko Vam je u glavi?
– Najviše razmišljam o vlastitim iskustvima. U svaki lik unesem po jednu svoju osobinu. I onda nastaje nešto poput borbe u meni, što mi na kraju donese pjesme. Nikad ne pišem prema utiscima, uvijek sačekam da prođe događaj, pa fragmente sjećanja koji su doista umjetnički unosim u svoje tekstove, vrlo pažljivo, jer treba štedjeti vrijeme svojim čitaocima. Nerijetko podlegnem imaginaciji, pa odlutam van svojih očekivanja. Vrlo sam vezan za porodicu, tako da sam o gotovo svakom članu svoje porodice napisao bar po jednu pjesmu, ponajviše o majci i ocu, što zbog jedinstvene emocije, što zbog podrške i ljubavi koju mi pružaju.
Dobitnik ste mnogih nagrada. Koju biste izdvojili kao posebno dragu i zbog čega?
– Od svih priznanja i nagrada koje sam do sada dobio, izdvojio bih nagradu izdavača, 2013. godine, u Novom Sadu, u Srbiji. Ta mi je nagrada donijela prvo štampano izdanje moje zbirke „Pjesnikove Bjeline“. To je bio posve poseban osjećaj! Od toliko autora na Balkanu, oni su se odlučili baš za mene, tada 17-godišnjaka. Osim što je nagrada bila internacionalnog karaktera, fantastična premijera mog poetskog prvjenca koja je uslijedila poslije, u mom gradu Jajcu, zaista je jedan od ljepših trenutaka u mom životu.
Mladi ste i uspješni, šta biste savjetovali svojoj generaciji?
– Da rade na sebi, budu angažirani i pozitivni. Vjerujte u svoje ideje, jer se u vjeri rađa uspjeh! Sve svoje korisne projekte i ideje, bez ustručavanja, primjenjujte svugdje gdje vas razumiju ljudi. Stepenica po stepenica, polako do cilja, jer je obrazovanje svugdje dobitna kombinacija! I najvažnije – budite ljudi!
Probosanska ljubavna tematika
Moju poeziju karakteriziraju odjeci starine, odabrani arhaizmi koje smo olako izveli iz upotrebe. Proučavajući ih došao sam na ideju da za sve one milozvučne, napravim mjesto u svojoj knjizi. Moja poezija je glas bosanskohercegovačkog djeteta koje gledajući ratom ojađene ljude prenosi na papir život okoline i utjecaj života na njega samog. Ljubavna tematika je posebna, jer je probosanska. Naprimjer, jedna od pjesama se zove „Amore bona“. Posebna je, jer je u potpunosti lišena patetike. Život se živi i vole se ljudi takvi kakvi jesu, a da se pritom ne gleda kroz ružičaste naočale.