Intervju

Zijah A. Sokolović: Kada prestanemo da se igramo, onda je kraj svijeta

Glumac, reditelj, autor i profesor Zijah A. Sokolović ovog mjeseca je nizom umjetničkih programa u nekoliko bh. gradova obilježio 50 godina glumačkog rada. Poseban program odvijao se u Sarajevu, gdje je 1968.,na sceni Malog pozorišta, današnjeg Kamernog teatra 55, odigrao prvu pozorišnu ulogu u komadu Miodraga Žalice “Pas koji pjeva“. Okovan pozorišnim „daskama koje život znače“ Zijah je prošetao ulicama glavnog grada.

Dostojanstveno noseći glumački okov, plešući, uzvikujući dijelove iz legendarne monodrame “Glumac… je glumac… je glumac”, zastajao je na mjestima gdje su svoje živote ostavile brojne Sarajlije, u Ferhadiji, u redu za hljeb, naklonio se sarajevskoj ruži na asfaltu i poljubio je. Stigavši pred Vječnu vatru, poklonio se i svim žrtvama Drugog svjetskog rata, da bi pred Kamernim teatrom 55 uzviknuo: Živjelo pozorište! Jubilej na koji može biti itekako ponosan, Sokolović je obilježio i izvođenjem još jednog uspješnog autorskog komada “CABAres CABArei” na sceni Centra za kulturu i mlade, te je dan kasnije odigrao i  “Međuigre od 0 do 24”.

– Ponosan sam na moje trajanje u pozorištu, kao Glumca. Što sam zadržao vjerovanje u glumačku igru, kao sredstva, da okupljenim ljudima, kao gledaocima kažem nešto. Nešto komično ili tragično, nešto što će ih razveseliti, naljutiti i zamisliti. Vjerujem da sam dostojanstveno, u svojoj prolaznosti i starenju, čuvao i branio vjekovne ideju beskrane igre, kao jedinog smisla čovjekovog postojanja. Jer kada prestanemo da se igramo, onda je kraj svijeta. “Kraj igre” Samuela Becketa, u režiji Sulejmana Kupusovića, predstave kojom sam  razumio smisao “kraja igre”. Ponosan sam što sam odlučio da istražujem formu kabarea kroz “CABAres, CABArei” i “Međuigre 0 – 24”. Što sam režirao predstave u kojima sam i sam igrao. Što sam bio profesor Glume na Bruckner univerzitetu u Austriji. Što sam napravio Thearto projekt, isto u Austriji. Što sam igrao u predstavama i pozorištima i na njemačkom i na slovenskom jeziku. Ponosan sam, što vjerujem u pozorište, kada idem da gledam bilo koju predstavu – kaže Zijah na početku razgovora za naš magazin.

Monodrama “Glumac… je glumac… je glumac”, davno je premašila svoje 1.620  igranje, premijerno je izvedena na MESS-u 1978. godine, igrana je u više od 25 zemalja svijeta, tekst za nju ste napisali kao obračun sa samim sobom. Igrate je i danas, što znači da Vaš obračun još nije završen. Šta je za Vas posebno u toj monodrami i zašto ljudi biraju da je iznova gledaju?

“‘Zijah je Ludička magija’. ‘Pisac i Glumac đavolski par’. Oni skupa tvore jednu čudnovatu simbiozu psihičkog, intelektualnog, energetskog, fizičkog  i auditivnog ludizma koji je bit teatra, bio on ovakve ili onakve estetske profilacije, odnosno poetike… To je zahuktala autentična priča o scilama i haribdama njegovog, Zijahovog, zanata, o mukotrpnom stjecanju karijere, ali i o trenucima sreće, ludosti, inspiraciji, zadovoljstvu, samoironiji i prolaznosti… Jedinstvena monodrama koja se prima svim čulima, bez rezerve, s velikim žarom aktivnog sudjelovanja u njenoj ludičkoj magiji”, Marko Kovačević u knjizi “Glumac… je glumac… je glumac”. “U sintagmi ‘jebi se’ nije sadržano odbijanje već nagovor da se učini preljuba nad samim sobom. On tvrdi: lascivni vokabular, zapravo, upućuje na golu istinu ljudskih skrivenih shvatanja koje izgovara s nedovoljno prisutnom sviješću, odgovarajući, tako, svakoj uglađenoj gospođi koja se zgraža nad upotrebom lascivnog vokabulara. Ono, pak, što čuva punu umjetničku istinu u predstavama Zijaha A.Sokolovića, jeste čin pretapanja samog njegovog imena u metaforu”, Vojislav Vujanović u knjizi “Glumac… je glumac… je glumac”. “Uveren sam da je Zijah tu staru kurvu istoriju stavio pod lupu svojeg uvek tako svežeg, a istovremeno gorkog i humornog pogleda na svet”, Jovan Ćirilov u  knjizi “Glumac… je glumac… je glumac”. “Zijah je osedlao Glumca i odjezdio u nepoznato kao cavalier seul, usamljeni jahač. Kakve li profesionalne čistoće! Zakletva kojom je prisegnuo Glumcu znači da Zijah – Glumac neće nikada iznevjeriti. Ideja o samosvijesti i crpljenju iz nje u Zijaha je dovedena do svetosti – ali, zašto se odreći ideje ako nije iskorištena do kraja? Ako nije izražena na glumački apsolutan način? Nema toga što bi ga zaustavilo u vjernosti kazalištu”, Zvone Šedlbauer u knjizi “Glumac… je glumac… je glumac”.

Glumački dar ste dali filmu, televiziji, a najviše pozorištu. Šta je pozorište najdragocjenije dalo Vama?

– Promjenu. Pozorište me mijenjalo i promijenilo i opet mijenjalo. Samo sam ljubomorno čuvao svoju poetiku, ideale, svoju vjeru, a sve ostalo je pozorište u mom kretanju i mom istraživanju, nemilosrdno mijenjalo. Mogu reći, promijenilo mi je i karakter i odnos od istorije, nacije, do tradicije, socijalizma, kapitalizma, do sunca i do dalekih zvijezda. Pozorište me naučilo istinskom razumijevanju godišnjih doba u meni, razumijevanju svih rastanaka i sastanaka, pa i onih s djecom i ženom. Pozorište i igra u njemu, naučilo me je da su “Međuigre”, ustvari, temelj naših osjećaja u životu. Ostale igre su  globalne.

Vi ste još davnih osamdesetih izabrali biti slobodni umjetnik. Po kojim se kriterijima danas odlučujete za neki projekt? Koliko Vam je bitna samo uloga, a koliko i ljudi s kojima ćete raditi?

– Danas mi je bitno da igram ono što nisam, do sada, nikad igrao. Zato sam se, vjerovatno, i otuđio od nekih ljudi, jednog grada, jedne države, jedne vjere. Tražio, potražio i našao ljude, po svijetu, koji slično misle.

“Remake”, “Samo jednom se ljubi”, “Miris dunja”, “Zadah tela”, “Jasmina” tek su neki od filmova u kojima ste igrali. Stotine uloga na pozorišnim daskama, edukacijski teatarski projekti, vaše monodrame učinili su vas istinskim autoritetom pozorišta, no, koliko Vam je film bio važan u karijeri?

– Nisam mnogo razmišljao o tome da mi film i moje filmske uloge pomognu u nekoj karijeri i komunikaciji sa svijetom u kojem se krećem. Film je intrigantna, potrebna umjetnost. Igrati u filmu je zahtjevno, slatko, nepredvidivo, jer ne znaš kako će se izmontirati tvoja uloga, ali znaš da će je gledati stotine, hiljade, milioni ljudi. Mnogo lakše postaješ Glumac poslije dobrog, popularnog filma, nego poslije 50 godina igranja u pozorištu.

BiH je krenula dobrim putem kad je o filmu riječ, snimilo se nekoliko izuzetno gledanih filmova, na koncu i zemlja je koja ima Oscar, no, u posljednjih nekoliko godina filmovi se ne snimaju tim intenzitetom, teško se baviti umjetnošću koja toliko košta. Jeste li optimistični da će se na ovim prostorima u nekoj bliskoj budućnosti shvatiti da, ako želiš kulturu, da onda u nju moraš i ulagati?

– Mislim, ah,  preduslov je kulturi, na koju mislite u vašem pitanju, da mora postojati kultura jedne države, kultura međunacionalnih odnosa, kultura vjerskih odnosa, kultura pravde, kultura očuvanja šuma, rijeka, prirode, kultura života u gradu, kultura starenja. Tako da je ova kultura umjetnosti, danas, na nivou ostalih kultura. Ali, to su procesi, koji su nam poznati iz istorije, i na njih treba reagovati pojedinačnom, ličnom, kulturom. Jer, pojedinac mijenja svijet. Nekad nekulturno, kao u našoj stvarnost ili u našoj istoriji.  A sve češće kulturno, kako kaže bilo koja umjetnost. Kulturno, ali, pojedinačno. Pojedinci mijenjaju svijet.

Dugo ste bili profesor glume na Bruckner univerzitetu u Austriji. Šta je osim talenta još važno da bi neko izrastao u dobrog glumca?

– Talent u pozorištu je, recimo, vrijeme kojim glumac razumije glumački zadatak koji mu postavi režiser i vrijeme kojim traži sredstva da bi pokazao, šta lik, koga glumi, misli ili osjeća. Talent nije presudan da bi neko bio Glumac. Gluma je zanat. I taj zanat se mora učiti i naučiti. Elementi zanata, svijesti do glume, kriju se u školovanju i učenju. Kada završiš Akademiju, ti moraš, objektivno biti spreman da brzo i lako igraš svaki stil igre za koji te angažuju u pozorištu i predstavi. Što bi rekli, umjetnici iz bifea, moraš biti profesionalac, koji u svakoj ulozi traži i nalazi radost igre. Nekad zbog uloge, a nekad zbog honorara.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.