Intervju

Simonida Milojković: Djevojke, završite školu i zaposlite se, jer kada imate svoje pare spavate s kim hoćete, a ne s kim morate

Simonida Milojković jedna je od najčitanijih savremenih regionalnih pisaca. Ova bivša novinarka je svojim knjigama „Grabljivica“, „Ljubav u doba kokaina“ i „Žena“ napravila pravi bum na književnom tržištu, a sve zahvaljujući odluci da piše o temama o kojima rijetko ko ima hrabrosti i volje govoriti.

– Izbor tema je posljedica dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom. Nemam potrebu da izmišljam priče i fantaziram, već da zabilježim ono što se dešava danas i ovdje. Nažalost strašna ekonomska kriza dovodi do krize morala i zato više nego ikada ima prostitutki i narkomana. Droga je sve dostupnija i jeftinija, a imamo i situaciju da se prodaje oko škola. Kada vidite da se sve to dešava ispred vaše kuće, u vašoj ulici i gradu onda osjećate potrebu da to zabilježite i opomenete ljude koji to, možda, ne vide. Nisu svi u stanju da prepoznaju narkomana i druge tendencije koje vode u moralni sunovrat. Ekonomski ćemo se oporaviti za 10, 20 ili 30 godina, ali da li će se moral oporaviti? Potpuno su izgubljene sve tradicionalne vrijednosti – kaže Simonida, koja je u oktorbu ove godine izdala svoju petu knjigu „Dijagnoza: Ljubav“.

 Šta mislite da je uzrok gubljenja tih vrijednosti?

– Bojim se da se to desilo zato što je otac, koji treba da bude glava porodice, ostao bez posla ili ima jako malu platu od 300 maraka. On se više ni za šta ne pita i kad nešto kaže svojoj djeci oni će reći: „Ma šta ti znaš, ne možeš da mi daš ni pet maraka“. Zatim, mladima su, nažalost, uzor reality zvijezde. To nisu starlete jer je „starleta“ politički korektan naziv za prostitutku. Našla sam jednu grabljivicu i ispričala njenu priču njenim rječnikom kako bi djevojke vidjele koliko je to strašan i ponižavajući posao. Jer kad neko kupi i plati nešto onda je to njegovo i može s tim da radi šta hoće. Napravila sam i pozorišnu predstavu „Ljubav u doba kokaina“ koja na jasan i direktan način govori o tome kuda vodi droga.

Svojim knjigama, predstavom, te predavanjima i tribinama koje organizujete na temu narkomanije i prostitucije, podižete svijest kod javnosti o ovim problemima. No, u čemu treba tražiti njihovo konkretno rješenje?

– Kada držim tribine, književne večeri, ili kad imam priliku da se javno obratim, djevojkama kažem: „Završite školu i zaposlite se. Koliko god da je plata mala to su vaše pare i one će vam dati ekonomsku nezavisnost. One će vam dati slobodu, jer kada imate svoje pare onda spavate s kim hoćete, a ne s kim morate“. Teško je naći rješenje jer nam je moral strašno urušen, a to nije od juče nego se sistemski urušava već godinama.

 Svi mi znamo da postoji narkomanija, prostitucija, no, koliko su ih ljudi uopće svjesni?

– Bojim se da ljudi o, recimo, narkomaniji jako malo znaju. Oni primijete da im se dijete drogira tek kada je to uzelo maha i kada je došlo u fazu da je neizlječivo ili je teško izlječivo. Ljudi ne žele da vide problem jer im se čini da se, ukoliko se o tome ne govori, to neće njima desiti. Oni kažu: „To se neće desiti u mojoj kući, to se dešava tamo nekim drugim ljudima“, i onda propuštaju da razgovaraju s djecom o tome i ne ukazuju im na to da je droga zlo. Isto kao što djetetu od tri ili četiri godine govorimo: „Nemoj da guraš ekser u utičnicu jer je struja pec, pec“, trebamo djetetu od sedam godina govoriti: „Nemoj da probaš drogu jer je i droga pec, pec“. I to mnogo veći „pec, pec“.

Ono što je zanimljivo je da su Vaše knjige zasnovane na istinitim događajima i ispovjestima, što znači da provodite vrijeme sa stvarnim likovima o kojima pišete, a koji Vam govore o svojim iskustvima. Postoji li neko iskustvo koje Vas je šokiralo više od ostalih?

– Na jednu od najdirljivijih priča sam naišla kada sam pisala „Grabljivicu“. Bila sam u Frankfurtu jer je tamo prostitucija legalizovana, a na drugom spratu u javnoj kući su bile djevojke svih nacionalnosti iz Jugoslavije. To su devojke iz mješovitih brakova, kao i one kojima su članovi porodice stradali u ratu, a koje taj posao rade da bi izdržavale preostale članove svojih porodica. Kako koja od tih djevojaka umre, a umirale su jer su bile navučene na drogu i na alkohol, one su pjevale pjesmu Lepe Brene „Ja sam Jugoslovenka“. To je da srce pukne.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.