Glumac Hrvoje Kečkeš srca domaće publike je osvojio ulogom Kazimira “Kaze” Hrasteka, pomalo zbunjenog tipa koji zna sve o filmovima, stripovima i sličnom. No, osim u seriji „Bitange i i princeze“, Hrvoje je glumački pečat ostavio i na daskama koje život znače. Pionir je Zagrebačkog pozorišta mladih,gdje je zaradio i svoje prve novce. Želja za glumom ga nije napustila ni nakon tri neuspjela pokušaja da se upiše na Akademiju scenskih umjetnosti. Prošao je i iskušenja, osjetivši život u svim njegovim bojama; pobijedio je ovisnost o alkoholu, i nakon 19 godina veze sa suprugom Vedranom se ostvario prvi put u ulozi oca.
Možete li uopće danas zamisliti život bez glume?
– Nisam nikada razmišljao da se bavim nečim drugim osim glume. Kada bih bio primoran mogao bi se priučiti bilo čemu, ali nekako dosta rano sam krenuo u glumačke vode, preko dramskih grupica, školskih predstava u Zagrebu, taj put je od početka bio uklesan. Tako sam i gledao koju srednju školu da upišem, i poslije Akademiju, mada sam imao mnogo iskustva prije samog upisivanja, bez obzira što sam je upisao iz četvrtog pokušaja, ali nikada me nije minula želja za ovim poslom.
Kakvi su bili Vaši glumački počeci i kako ste zaradili prvi novac?
– Prvi počeci su bili u studiju Zagrebačkog pozorišta mladih. To je bilo od petog osnovne, i stalno smo radili neke projekte, dok je u prvom srednje to bilo na profesionalnoj bazi, za novac. Janusz Kica, poznati reditelj je imao prvu samostalnu predstavu u Zagrebačkom pozorištu mladih pod nazivom „Knjigu o džungli“, gdje sam imao ulogu statiste s rečenicom. Nije bilo ništa mnogo, ali sjećam se da sam od pet odigranih predstava kupio „Speed-Fire“ jaknu, to mi je tada bio najveći cilj.
Najznačajniji trenutak u karijeri?
– Samo upis na Akademiju je već uspjeh, možda čak i najznačajniji. Tu vam se otvore mnoga vrata, steknete i znanja i iskustva, i najviše ovisite o sebi. Ako pričamo o karijeri to su onda uloge u Satiričnom pozorištu Kerempuh, u čijem sam sastavu bio od 2002. godine, a u životu najznačajniji trenutak mi je rođenje kćerkice.
Na našim prostorima ostali ste najupečatljiviji po liku Kazimira u seriji „Bitanga i princeza“, koliko zapravo imate sličnosti s njim?
– Baš i nemamo previše sličnosti, onoliko koliko u bilo kojoj ulozi koju radim, nađem neke zajedničke tačke s likom. On je mnogo intenzivniji od mene, čak i zbunjeniji od mene, ali ne toliko. Uostalom, zadnje snimanje „Bitange i princeze“ je bilo 2009. godine, pa dozvoljavam reći da sam se mnogo promijenio od tog perioda. Tada sam i imao priliku biti sličniji njemu, a danas je to već teško.
U kakvim ste odnosima s kolegama iz pomenute serije, kakva je bila saradnja s Tarikom Filipovićem i Reneom Bitorajacem?
– Mi smo u super odnosima. Svi dolazimo iz istog pozorišta, tu smo proveli odlične trenutke, Rene i ja nismo više članovi, dok Tarik jeste. Igrali smo čak i nekoliko sezona predstave „Bitange i princeze“, a i sarađivali smo na mnogo projekata, s curama iz serije nešto manje jer nisu u mom pozorištu, ali uvijek smo u super odnosima. Vrlo često i danas smo u istim projektima, a za svakog od njih, ne samo zato što bi to bilo lijepo reći, nego zaista mislim sve najbolje, kako o ljudima tako i kolegama.
Nakon 19 godina veze sa suprugom Vedranom ste se ostvarili u najljepšoj ulozi, ulozi oca. Koliko se vaš život promijenio dolaskom kćerke Miše?
– Dugo sam bio svjestan da je to najsvjetliji moment u životu koji čovjek može dočekati, tako da smo bili spremni na to da će nas to još dodatno razveseliti i donijeti sreću u naše živote. Upravo tako je i bilo, i jeste. Beba sama je vrlo obazriva prema nama, idealna je, spavačica. S te strane nemamo se na šta požaliti, jako lijepo ide. Kao što to inače biva, supruga nosi mnogo veći teret od mene, s obzirom na moju prirodu poslu, jer radim ujutro na radiju, pozorište i predstave navečer. Jednostavno ni ona ni ja ne želimo propustiti bilo koji kćerkin trenutak.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
