Aldin Omerović: Nakon sedam godina ponovo u koži Gazi Husrev-bega

Piše: Lejla Bejdic

Foto: Mario Klein

Tridesetčetverogodišnji Bugojanac sa sarajevskom adresom Aldin Omerović, utjelovio je glavni lik u predstavi „Gazi Husrev-beže“, koja je premijerno igrana subotu u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Igrati Gazi Husrev-bega, najznačajnijeg namjesnika osmanske Bosne, graditelja glavnog bh. grada, koji je imetak ostavio za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu, Omeroviću je bio veliki izazov. Kroz glumačku igru vjerodostojno je prikazao i to kako zaljubljeni beg oslobađa robinju i s njom se ženi.

– Izazov je ogroman. Ova predstava je rađena 2011. godine u režiji Gradimira Gojera, u koprodukciji zeničkog i ovog našeg pozorišta, a izvedena je samo dva puta. Bilo je jako skupo plaćati glumce, a pretežno svi su bili honorarci.  Ekonomski nije bila isplativa i ugasila se. Poznajući me od ranije, Gojer je smatrao da ja trebam igrati tu ulogu. Ova uloga me jako dojmila i jednostavno tiče me se, na svim nivoima.

Nakon sedam godina zamolio sam pisca Džemaludina Latića da napravim svoju adaptaciju  i da napravim jednu monodramu, koju sam sâm izvodio po bh. gradovima. Bio je oduševljen. Džemaludin nije želio da se predstava ugasi, pa je dobio podršku tadašnje direktorice pozorišta i Turaka, te je želio da se stavi fokus na glumce iz Narodnog pozorišta, odnosno na ansambl koji je tu zaposlen, koji prima platu, da bi se to moglo igrati, da se greška ne ponovi. Našli su reditelja, Tanju Miletić Oručević, i nekako, kao da su svi znali da ću ja igrati. Samo se sve posložilo. Nadam se da će se predstava igrati mnogo godina.

Foto: Mišo Prodanović

Kako ste se pripremali za ovaj historijski lik?

–  Kad je riječ o pripremama ansambla i proba, odlične su bile, iako su zahtijevale mnogo vremena, sve je prošlo u najboljem redu. Što se tiče ličnih priprema, pustio sam bradu (smijeh), tako je rediteljka zahtijevala. Uveo sam treninge u teretani, malo i trčim, jer potrebna je velika kondicija da se jedna ovakva uloga iznese. Imam mnogo scena, i kada sam na sceni, jednostavno, nestane mi energije. Kad je o psihičkoj pripremi riječ, mnogo sam čitao o Gazi Husrev-begu, razgovarao s mnogo ljudi, s mnogo vjerskih autoriteta. Čini mi se da mi je ova uloga legla u svim segmentima.

Koliko je važno sjećati se ljudi koji su ostavili trag u našoj daljoj i bližoj historiji?

– Ova predstava apsolutno jeste i mora biti poklon našem narodu. Prvenstveno jer revitalizira i vraća u život sjećanje na poklone koje je Gazi Husrev-beg ostavio nama. Teško je nama danas shvatiti tu vrstu nesebičnosti, toliko biti bogat, a ne okrenuti to bogatstvo u neke vlastite prohtjeve, već posjedovati nesebičnost duše i svjesnost o duhovnoj komponenti, koja glasi da smo svi mi na ovom svijetu samo prolazni i da će doći generacije iza nas kojima treba nešto korisno ostaviti. Važnost prisjećanja na takvog čovjeka našem narodu je beskrajna, a siguran sam da će to prepoznati i uživati u predstavi.

Jeste li uvijek željeli biti glumac?

– Nisam. Kada sam upisivao srednju školu, majka mi je predložila da budem glumac, a ja sam je lagano ismijao. Tada sam imao poprilično primitivne stavove o ovom poslu, da je to jedna profesija u kojoj se ljudi nasmijavaju, profesija koja je zabavljačka. Sada, kada pogledam unazad, stidim se tog razmišljanja i gledišta.

Ostatak čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.

Aktuelni broj

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti