Ivan Bosiljčić važi za jednog od najangažiranijih i omiljenih glumaca u svojoj generaciji na ovim prostorima. Ostvario je brojne uloge, kako na filmu i televiziji, tako i u pozorištu. Između ostalog, tu su i brojne glavne uloge u serijama: „Ranjeni orao“, „Grijeh njene majke“, „Nepobjedivo srce“ i „Urgentni centar“. Dobitnik je i brojnih nagrada, te je jedan od rijetkih glumaca koji ima priliku glumiti u ruskoj produkciji. Ivan je nedavno boravio u Sarajevu, s veoma dobrim povodom, a riječ je o promociji filma „Misao umjetnika“ rediteljice Amine Avdić.
– Mlada sarajevska produkcija na čelu s producentom Dejanom Miholjčićem i njegovom suprugom, rediteljicom Aminom Avdić, odlučila je napraviti film u najneobičnijoj stvari koja nas može ticati, a to je unutrašnji svijet umjetnika. Svi umjetnici pokušavaju da ispolje svoju unutrašnjost, kroz kreativnost, maštu, međutim, ona je odlučila da doslovno kaže kako izgleda kada se uđe u glavu i srce jednog umjetnika. Bilo je divno kada je rekla: „Hajmo napraviti film, ne znam dokle ćemo stići, ali hajde da probamo“. Kada smo na premijeri filma vidjeli šta je ispalo, shvatili smo da je to ispovijest svakoga iz ekipe filma. Proces je bio toliko otvoren, da je u jednom trenutku Jelena posmatrala taj proces i bila je zainteresirana, potpuno je prirodno došlo do toga da je i ona dala pečat. Tri godine smo pravili ovaj film, i ponovo se potvrdilo da umjetnicima trebate dati vrijeme da izraze ono što žele.
Kakav je bio osjećaj gledati finalni rezultat?
– Preplavilo me zadovoljstvo, jer je to jedna od rijetkih prilika da do kraja izrazimo ono što hoćemo. Meni kao umjetniku smetaju rokovi. Neko vam da tri sedmice da napravite film i četiri sedmice da napravite predstavu. Šta ako se to pretvori u neki božanstveni proces kojem treba dva mjeseca. Ne može ni bez rokova, ali ovo vrijeme u kojem živimo je surovo kada je riječ o uslovima u kojima radimo.
Tokom djetinjstva ste pokazivali interesovanje za muziku, pa ste tako završili dva razreda osnovne muzičke škole. Šta je presudilo da se okrenete glumi?
– Bio sam impresioniran muzikom, slikarstvom, moj deda je bio slikar amater, ali jedino što mi nikada nije palo na pamet jeste da ću biti glumac. Bio sam ubijeđen da ću biti profesor književnosti, jer sam se bavio pisanjem, iz ljubavi prema poeziji, počeo sam je govoriti, gdje sam ispoljio talent govora, scenskog nastupa i nakon treće godine gimnazije, upisao sam glumu, a vanredno završavao srednju školu. Sve to kad se sabere, ispostavi se da je jedino gluma mogla da objedini sva moja interesovanja. Život je nekad pametniji od nas samih. Moji roditelji su to podržali i svaka im čast na tome. Bilo je rizično, da se momak iz malog grada zaputi u prijestolnicu. Kad snimam u Moskvi, sjetim se koliko su moji roditelji bili hrabri da me puste u svijet.
Žalite li za nekim starim vremenima?
– Ne, samo njegujem uspomene, prijateljstva. Svako vrijeme je dobro za sebe. Često kada se govori o prošlosti, sjetim se kako je to bilo kada sam bio potpuno anoniman, a kako je sada neobično kada me ljudi iz mog grada znaju. I jedno i drugo vrijeme je obilježila radost. Sada me pitaju je li naporno kada me ljudi pitaju da se slikam s njima. Sve je to na radost.
Svojevremeno ste otvoreno govorili o mladalačkom periodu tokom kojeg ste kažete, često odlazili na pijacu prodavati gljive, a tokom ljeta na moru radili kao konobar. Na koji način su Vam, sada kad se prisjetite tog perioda, bila dragocjena ta radna iskustva?
– To je bilo kada sam već upisao akademiju. Moje djetinjstvo je bilo pravo djetinjstvo. Išao sam na sekcije, bavio se sportovima, završavao školu… Roditelji nisu insistirali na tome da zarađujem, iako smo teško živjeli tada. Nekako se znalo da je to djetinjstvo. Međutim, moja odluka je bila da već u pubertetu počnem raditi, da se pripremam za život. Ne znam otkud mi taj poriv, ali osjećao sam da treba uzeti neke stvari u svoje ruke. Bilo je teško. Svi ljetuju, a ja idem po plaži i prodajem sokove, po najvećoj vrućini. Onda je potrebna koncentracija da ne pogriješite u brojanju novca, da ne uradite nešto pogrešno, jer ljudi su sumnjičavi. Danas kada vidim ljude koji čiste na semaforu staklo na automobilu, do svih drugih koji rade na trafikama i slično, sjetim se tog perioda i poštujem svačiji napor da radi. S druge strane, u Beogradu sam na pijaci radio za kumove koji su imali neki tunel za proizvodnju gljiva, ustajao sam u pet ujutro, postavljao tezgu i prodavao gljive. To je pijaca gdje sada živimo. Niko se sada ne bi sjetio da sam to bio ja. Za mene je to bilo nevjerovatno značajno.
Foto: Samir Saletović
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
