Ne odlučuju se svi da sređenu američku svakodnevicu mijenjaju neizvjesnom bosanskohercegovačkom. To je prije šest godina učinila magistrica diplomatije Senita Slipac. U Bosnu je, sjeća se danas, došla s namjerom da se posveti radu fondacije „Bosana“ čiji je zadatak pomoć studentima da dobiju željeno obrazovanje. Iako joj je prvobitni plan bio da u rodnoj zemlji živi samo godinu, Senita je ostala još narednih pet. A sudeći prema njenim planovima, nema namjeru mijenjati bh. adresu. U Sarajevu je osnovala svoj porodični dom, rodila prvo kćerku Daliu, koja danas ima tri godine, a prije nepunih mjesec i svoje drugo dijete, sina Emina. Na razgovor je došla s bebicom u naručju. Nije morala ni reći, jer smo prema energiji kojom je zračila i širokom osmijehu zaključili da ona itekako zna šta je ključ dobre organizacije kad je riječ o privatnim i poslovnim obavezama.
– Iskreno, nikada nisam bila osoba koja je odrastala i govorila: „Jedva čekam da imam djecu ili voljela bih da imam djecu“. Kada je o tome riječ, uvijek je bilo: „Vidjet ćemo. Najvjerovatnije“. Jednostavno, nisam sebe zamišljala u ulozi majke i opušteno sam pristupila trudnoćama i porođaju. Prijateljice su mi uvijek govorile: „Moraš malo više paziti i brinuti. Moraš se spremiti“, no sam ja opušteno pristupila majčinstvu. To je definitivno najodgovornija uloga i nećemo se ni šaliti da nije, ali mislim da je veoma bitno da u životu ništa ne shvatamo previše ozbiljno jer se onda gubi taj neki spontani momenat koji nam pruža da se opustimo i uživamo u trenucima. Nastojim da s djecom budem opuštena, da ih ne kontrolišem previše i da im pružim da imaju neke svoje momente. Majčinstvo je najljepši i najodgovorniji posao zbog kojeg sam mnogo stvari stavila po strani, jer smatram da se sve može ponoviti osim toga. Ne želim da mi bude žao jer nisam bila s njima, posebno sad kad su mali, a sve ostalo može sačekati – kaže Senita.
Koliko je teško uspostaviti balans između roditeljskih i poslovnih obaveza?
– Bude teško. Bude momenata kada osjećaš da nisi dobro uradio posao, ali i to da se nisi dovoljno posvetio djeci. To je definitivno moderni problem žene koja želi da bude dobra majka, ali i dobra u poslu. Nažalost, baš sam o tome pričala s prijateljicom nekidan; kada žena postane majka, njoj opada mogućnost za unapređenje, a muškarcima ne. Razlog toga je što svi smatraju da žena neće više biti tako odgovorna i posvećena, jer je posvećena djeci. To je problem koji moramo da riješimo same sa sobom, a zatim i u društvu. Majčinstvo je veliki izazov, ali istovremeno i nešto najljepše.
Koliko je u svemu tome neophodna pomoć, prije svega, partnera, a zatim i drugih ljudi?
– Ja, srećom, imam partnera s kojim jednako dijelim sve obaveze i mislim da je dojenje jedino što on ne može. Imam i sreću što imam veliku podršku roditelja i prijatelja, a izreka: „Potrebno je selo da odgoji dijete“ definitivno je tačna. Također, veoma sam sretna što smo pronašli odličan vrtić koji se savršeno uklapa u naš način odgoja, za što sam neizmjerno zahvalna.
Za BiH je karakteristično da sve više mladih ljudi želi otići, a Vi ste neko ko se u BiH 2012. godine odlučio vratiti. Šta Vas je motiviralo da donesete ovu odluku?
– Došla sam na godinu zbog fondacije „Bosana“, koju sam osnovala s prijateljima u Los Angelesu, a s namjerom da pomognem da se njeno funkcionisanje ovdje organizuje. Osim toga, uvijek sam imala želju da vidim kako je to živjeti u Bosni. Iz zemlje sam otišla s 11 godina, što svakako nisam birala niti o tome odlučivala, ali sam uvijek bila ponosna Bosanka i Hercegovka. Naravno, ova odluka je donijela i određene izazove i nailaze mi momenti kada sebi kažem: „Što mi je ovo trebalo?“. Ali, kao što je uobičajeno u životu, sve ima dobre i loše strane. Ni život u Americi nije lagan. Neke stvari koje su ovdje neuređene tamo su uređene i olakšavaju život, ali je ovdje prednost to što možeš da kontrolišeš svoj život i vrijeme. Što sam starija sve više shvatam da je vrijeme u životu najdragocjenije, bez obzira na to da li ga provodite s porodicom, sami sa sobom ili s prijateljima. To u Americi nisam imala i minimalno sam dva sata dnevno provodila u autu, a to su dva sata koja nisam mogla da kontrolišem. Tamo sam dvije sedmice unaprijed morala planirati da se vidim s drugaricom, a velike su šanse da čak i kada isplaniramo otkažemo jer je nešto drugo iskrslo. Prednost u BiH je i to što smo porodično orjentisano društvo i to što moju kćerku i ljudi na pijaci, koji nam prodaju voće, prihvataju kao da je njihova. Ljudi na ulici ti pomognu da otvoriš vrata i pripaze ti dijete. To su velike vrijednosti koje su ovdje još prisutne, a na Zapadu su se izgubile.
Kompletan intervju sa Senitom pročitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
