Mladi bh. režiser Ado Hasanović, s trenutnom adresom u Rimu, piše uspješnu profesionalnu priču. Osim što trenutno stvara prvi dugometražni film u svojoj karijeri, Ado dobija i brojna priznanja za svoj dosadašnji rad. Posljednje u nizu je za njega posebno i drugačije u odnosu na sva prethodna. Naime, njemu je na Omladinskom Filmskom Festivalu, koji je nedavno održan u Sarajevu, za film „Pink Elephant“ dodijeljena nagrada za najbolji film u selekciji „OFF Generacija 2018.“.
– Film je do sada dobijao nagrade u Bruxellesu, Texasu, New Yorku, Anconi i evo sada na Omladinskom Film Festivalu u Sarajevu. Nagrada je posebna jer je u mom gradu, tu sam živio, završio Filmsku akademiju i tu je moja publika, a to je test koji je uvijek najteže položiti. Reakcije publike tokom filma su bile sjajne. Mnogo ljudi, koje znam i ne znam, čestitalo mi je, govoreći da sam ih pozitivno iznenadio i da sam napravio jednostavan i dobar film – kaže Ado na početku našeg razgovora.
Niste bili u mogućnosti da prisustvujete dodjeli nagrada. Kako ste saznali da je Vaš film nagrađen na Festivalu?
– Žao mi je što nisam bio na ceremoniji dodjele nagrada, ali me spriječila projekcija filma i odlazak za Rim. Iskreno, nisam znao da ću dobiti nagradu. Saznao sam preko Instagrama, kada je moja draga prijateljica Olja Hajdarpašić preuzela nagradu i poslala mi video poruku sa čestitkama.
U filmu „Pink Elephant“ ste, između ostalog, okupili značajna imena bh. glumačke scene, Izudina Bajrovića, Jasnu Žalicu, te mladu bh. glumicu Amilu Terzimehić. Kolika je čast, a istovremeno i izazov raditi s takvim imenima?
– Meni je bila velika čast raditi s njima, ali i izazov. Ja sam još na početku i još nisam snimio dugometražni film, a odjednom sam se našao ispred velikih glumaca iza kojih je mnogo rada i iskustva. U tim situacijama dolazi do momenata u kojima vas grč hvata jer niste sigurni da li sve ide kako treba ili ne. Moram napomenuti da je mnogo lakše kada radite s velikim glumcima, jer oni imaju rješenje za neke teške situacije. Naučio sam mnogo od njih kroz rad na ovom filmu.
Čime se inače vodite kada birate ljude s kojima ćete sarađivati?
– Zavisi od projekta koji radim. Jako sam pažljiv kada biram saradnike. Izbjegavam osobe koje nisu znatiželjne, koje imaju strahove od novih stvari, te one koje stalno imaju pitanja, kao naprimjer ono: „A šta ćeš ako ne funkcioniše?“. Izbjegavam sve s „ne“. Volim pozitivnost, entuzijazam, upornost, strast, želju i ono: „Da, možemo. Bit će super. Probat ćemo pa šta bude.“. Dešavalo se da se s nekim osobama ne mogu dogovoriti i jednostavno ne mislimo isto, ali uvijek ima solucija.
Nekada su mnoge stvari bile tabu tema, a danas je, prije svega zahvaljujući internetu, sve dostupno. Koliko je u tom smislu teško pronaći temu za film koja će publiku zainteresirati?
– Odrediti temu i ideju u filmu je najteže i najskuplje, a to prvo trebamo znati. Ja sam dvije godine razmišljao i tragao za temom kojom ću se baviti u mom dugometražnom filmu. Bitno mi je da, s jedne strane, to bude izazovno, a s druge, da pričam priču koja do sada nije imala veliku medijsku pažnju u Regiji i šire.
Za čime je publika „gladna“ kada je o filmskom sadržaju riječ?
– Definitivno su svi „gladni“ za komedijom. Našoj publici trebaju domaći filmovi zbog kojih će otići u kino i smijati se. Ljudi su preživjeli velike strahote i gubitke prije 20 godina i u interesu im je da uživaju i idu naprijed. Znam da u ovom trenutku ne žele da se fokusiraju na ratne teme, a moramo se prisjetiti i toga da je film nastao iz potrebe da zabavlja radničku klasu.
Svoj kreativni rad u najvećoj mjeri razvijate na relaciji Sarajevo-Rim. Koja je osnovna razlika između ove dvije sredine i koje su to prednosti jedne u odnosu na drugu, kada je o rediteljskom poslu riječ?
– Velika je razlika između ova dva grada. U Rimu imate više mogućnosti. U Italiji se godišnje proizvede više od 100 filmova, a u BiH jedan ili nijedan. Ipak, brojni mladi odlaze i iz Rima i Italije, a zbog toga što ne mogu da ostvare svoje ciljeve. S druge strane, u Sarajevu se mijenja situacija i osjećam da dolaze bolja vremena. Očekujem da će se budžet za kinemotografiju povećati, te da će sve više mladih i starijih kolega moći praviti filmove, eksperimentisati i puniti kina u BiH, a i šire.
Na kojim projektima trenutno radite?
– Sada radim na prvom dugometražnom filmu s radnim naslovom “Ja sam Ana”. Govori o ljubavi i sukobima unutar jedne porodice, onim između oca i kćerke. To je film o nasilju u porodici koje je skriveno iza osmijeha. Također, prije nekoliko dana sam završio novi kratki film “Nomofobia”, koji sam snimio u jednom kadru. Film govori o bolesti 21. vijeka, a to je strah da ostanemo bez kontakta sa svojim telefonom. Film je inspiriran istinitim događajem koji se desio u Italiji 2015. Godine, kada je maloljetna kćerka ubila svoju majku nakon što joj je ona oduzela telefon zbog loših ocjena u školi.
Šta smatrate najvećim, dosadašnjim, profesionalnim uspjehom?
– Edukacija je moj najveći uspjeh. Završio sam Sarajevo Film Academijy i Centro Sperimentale di Cinematografija u Rimu, a uz to sam i kao student gost završio master iz dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Šta bi Vam bio poseban izazov u karijeri?
– Mislim da je moj najveći izazov u toku, jer pišem scenarij za prvi dugometražni film. U početku sam imao veliki strah, jer sam pisao scenarije za kratke filmove, te nisam znao kako će to izgledati kada je riječ o dugometražnom filmu. Još je veći izazov kada razmišljam kako ću to sve snimiti. Ali nemam strah od nepoznatog, želim da saznam kako se to radi i idem ka tome. To je nešto što bih svima preporučio.
Šta smatrate da je najbitnije za uspjeh u Vašoj profesiji?
– Radim 24 sata, i na više projekata. Kada nešto sanjam, probudim se i zapišem te stvari jer smatram da će mi to biti korisno nekad u budućnosti. Možda i za neku knjigu jer nikad se ne zna. Mislim da su naporan rad i trud najbitniji. Sreća je, također, bitna, ali to ne znači da ako niste sretni dobitnik da trebate odustati. Kvalitet se uvijek prepozna i nagradi.
Fotografija je moja strast
U svoju biografiju ste upisali i nekoliko projekata u vezi s fotografijom. Koliko imate vremena da joj se posvetite?
– Fotografija mi je strast i skoro svakog mjeseca napravim photoshooting s nekim. Kada je riječ o fotografiji, uvijek želim da kreiram nešto apstraktno, neobično i izazovno, te na taj način otkrivam nove stvari, a i svoje mogućnosti.