IntervjuZanimljivosti

Mladen Vojičić Tifa: Poželio bih svakom ženu kao što je imam ja

Početkom devedesetih, dok su na prostorima BiH dojučerašnji drugovi i drugarice komunicirali ratnom retorikom i razmjenjivali metke i granate, Mladen Vojičić Tifa je nastavio da radi ono što je najbolje znao. Da pjeva. U tom ludilu nastala je jedna od njegovih antologijskih pjesama – “Grbavica” (tekst Dragan Jokić, muzika Mustafa Čizmić). Otpjevao je Tifa do tada bezbroj numera, ali ni u jednoj od njih nije se osjetila tako snažna emocija kao u pjesmi posvećenoj ovom sarajevskom naselju te ratne 1993. Ona je postala pjesma svih onih Bosanaca i Hercegovaca koji su poput ovog legendarnog pjevača izdaleka gledali svoje domove i maštali da se jednog dana vrate u njih, ali i simbol bh. patriotizma. Neobični su to i lijepi taktovi, puni nade, prkosa, i snage istovremeno.

Mogu vam natjerati i suze na oči. Tifa je “Spreman na sve”. Tako glasi (i) naslov njegovog novog albuma. Svih deset novih pjesama, ali i brojne stare hitove zapjevat će nam šestog jula u 20h upravo na Grbavici, stadionu pored kojeg su ulice njegovog djetinjstva i mladosti. Tu smo razgovarali i snimili ove fotografije.

Crvenu jaknu je, kaže, obukao jer je “upečatljiva i dobra”, a ne da naljuti “Željovce”. Na njihovom travnjaku je, prisjetio se, zaradio prvi honorar. Od 30. juna 1968. do  25. aprila 1976. godine stadion se renovirao. Negdje pred kraj tog perioda, kad je Tifa već bio momčić, zasukao je rukave i prihvatio se krampe i lopate. Bilo je naporno, ali naplatilo se “dovoljno love za ljetovanje, novu garderobu i čašćenje raje”. Stara, dobra vremena…

Nekoliko decenija kasnije Grbavica Vam je postala “rana ljuta”. Je li ta rana ikad zacijeljela?

– U principu, vrijeme čini svoje i sve rane, pa i ova, polako zacjeljuju, ali ostaju ožiljci. Oni su tu zauvijek. Ali da ne filozofiram puno. Svako ko je živio u ovom gradu zna čega je Grbavica simbol. Niko od nas koji smo učestvovali u njoj nije očekivao da će pjesma postići uspjeh, ali ona se duboko infiltrirala u ljude. Pjevat će se i za sto, dvjesto godina, kad ne bude mene, i to me raduje.

 Hoćete li njom otvoriti koncert?

– Ne.

 Nego, je li to neko iznenađenje?

– Nije. Nema tu iznenađenja, ne volim da preseravam s tim stvarima šta će biti šta neće. Uglavnom, “Grbavica” je četvrta na repertoaru. Na scenu izlazimo u devet i radimo do pola 12, petnest do 12. Taj koncert će biti presjek moje karijere i lijepo druženje. Mi se dobro osjećamo dok ovo radimo, nema razloga da se ni publika ne osjeća tako, pa je koncert čisto razmjena te pozitivne energije i moj način da se zahvalim ljudima koji vole to što jesam, nije to obična fraza.

U ranijim intervjuima kazali ste da ste dijete ulice. Koja je najvažnija lekcija koju ste savladali na njoj?

– Sve osnovne karakterne crte do sedme godine života ti usade otac i majka. Kasnije su to ulice i ustanove, obrazovne ili odgojne, pa koga koja zapadne. Ovisno o tome koliko i u kojem smjeru želiš da se edukuješ. Moje djetinjstvo je bilo prelijepo, kao i kod svih mojih vršnjaka. Bilo je više fair playa i postojala je neka hijerarhija. Tačno se znalo gdje ko pripada, šta se smije, šta ne smije.

 Jeste li bili vođa društva, glavni u raji?

– Po vokaciji nisam, mislim da sam oduvijek bio dobar suvozač, što je bolja uloga od vozača. Jesam bio lider, ali kad je riječ o ženskom društvu. Cure su me interesovale još dok sam bio mali (smijeh).

A Vi njih?

– Vjerovatno jesam, mada sebe ne svrstavam u kategoriju zavodnika. Ja sam veoma transparentan, otvoren čovjek, što mi je na umu, to mi je na drumu.

Koliko ste sretni zbog onog što ste postali danas? Prije nego ste počeli pjevati tražili ste se po brojnim fakultetima…

– Ma nisam se tražio, to sam ja samo folirao tatu, koji mi je postavljao neke uslove. Upisivao sam mašinstvo, geodeziju, arhitekturu, pa likovnu akademiju… Ništa ja od toga nemam. Nijednu diplomu. Imam položen samo jedan parcijalni ispit na mašinstvu, i to desetku iz nacrtne gemoetrije. I to sam kopirao od tate, koji je čuvao sveske iz raznih perioda svog školovanja. A nacrtna geometrija je ista uvijek.

 Žalite li što niste završili studij?

– Ne. I danas fakultete završavaju uporni, ne inteligentni. Znam mnogo ljudi koji su ga završili, imam brojna takva poznanstva. Ljudi su obrazovani, ali ograničeni. Što kažu, Bog nikad dva dobra nije dao.

Većina onih koji ne pripadaju narodnom žanru muzike pljuje po istim. Kod Vas to nije slučaj. Viđeni ste i na koncertu Halida Bešlića…

– Pa normalno. Nas dvojica smo dobri prijatelji. Znamo se još iz mlađahnih dana, imali smo burne i burne noći (smijeh).

Kako su izgledale te noći?

– Bile su jako pitke, hahah. A što se tiče pitanja za narodnjake, ko sam ja da sudim?! Pod ovim nebom ima mjesta za sve. Svako se na svoj način ophodi prema okolini, govori nešto o sebi. Ja takvu vrstu muzike ne preferiram. Volim neke pjesme, ali nisam kompetentan da pričam o tome. Nemam ništa protv narodnjaka, više sam protiv instant zvijezda i odvratnih tekstova koji se provlače kroz te iste melodije… Ali opet kažem: ko sam ja da sudim? Oni koji to nude na tržištu nikog ne prisiljavaju da ih sluša. To je slobodan izbor svakog čovjeka, svako bira sreću, kao i sve ostalo.

 A zapjevate li narodnjake na dernecima?

– Uh, ja sam na dernecima dosadan tip. Otpjevam pokoji refren, rado zapevam onu od Džinovića: „Ostarit ću neću znati da l’ ćeš za mnom zaplakati k’o ja za tobom…”.

Na ruci imate novu tetovažu?

– Da, nedavno sam u Mostaru istetovirao kćerkino ime. Ja svoje dijete obožavam i želio sam da je na neki način njeno ime uvijek uz mene, pa sam ga istetovirao.

Koliko još imate tetovaža?

– Još samo jednu. To je naka crna ruža i neko grmlje oko nje. Volim da se kinđurim, imam mnogo nakita (vadi ogrlice op.a). Tu je dosta raznih krstova, pošto sam ti ja pravoslavne i katoličke vjere po ocu i majci pokojnim. Imam i nekih „pisova” i tako.

Kad već spominjete vjeru i potomke, da Vas pitam kako ćete se izjasniti na predstojećem popisu stanovništva?

– Ja sam se oduvijek izjašnjavao kao veseli Bosanac i nikako drugačije, kome se sviđa – sviđa. Kome ne, boli me briga. Ovaj Balkan je sav nekakav turbulentan. Malo- malo pa se desi nekakvo s…., trebalo bi izvući pouku iz toga. Trebamo se više okrenuti jedni drugima, nalaziti ljude u ljudima, a ne baviti se time ko ima više kožice na k…. To su gluposti.

 Poznati ste kao veliki patriot i obožavatelj rodnog grada. Po njemu je, navodno, Sara dobila ime…

– Ima ta priča, čuo sam je, pa neka bude… Kad je moja supruga Ljiljana bila trudna, svi su mislili da će roditi muško dijete. I namijenili smo mu ime Benjamin, ali rodila se djevojčica. Naša Sara. Žao mi je što nemam još djece. Tako se desilo. Stalno sam bio na putu… A najlakše je praviti djecu, ali trebaš se potruditi da to dijete odgajaš, da bude zdravo.

Kako brak funkcionira u tim uslovima, stalna putovanja, koncerti, obožavateljke…?

– Odlično. Moja žena je znala ko sam ja i šta radim. Mi smo već 33 godine zajedno. Bilo je tu lijepih i ružnih stvari, k’o i u svakom braku. Ona mi je najveći suport, najveći prijatelj, naravno poslije mojih roditelja, kojih više nema. Ma poželio bih svakom da ima ženu kao što je imam ja. Toliko je tolerantna.

 Znači, ni nakon toliko godina brak Vam nije dosadio?

– Nema šanse. I dan-danas volim svoju ženu. I dan-danas sam zaljubljen u nju i voljet ću je i na onom svijetu. Volim i tu njenu toleranciju.

Kako izgledaju vaši zajednički trenuci?

– Supruga i ja smo ti k’o penzioneri. Sami idemo na more. Sara ima svoje društvo. Utroje idemo na planine, mama i kćerka skijaju, ja ne. Mi smo kao i svaka druga porodica, ništa drugačiji. Meni je nakon svih ovih godina puna kapa svega, ovog asfalta, priče, treba mi prirode, zdravog smijeha, u gradu toga nema. Ovdje se ljudi ne smiju. Ovo nije grad ovo je nakav eldorado, nesređena je situacija. Nekad je to bilo drugačije…

Na koga liči Sara? Koliko ima godina?

– Rođena je 13. aprila 1997., dok smo živjelu u Stuttgartu. Uzela je, znači, 17. godinu. Ima mojih karakternih crta, ali generalno gledajući, sav odgoj je bio prepušten Ljiljani. Ja nisam imao puno vremena da se posvetim njoj, što mi je sad krivo. Imamo žestoko dobar odnos, ma mi smo prije svega drugari. Učim je da bude transparentna, da se ne bavi marifetlucima, da ne bude licemjerna, kurtoazna, da bude pragmatična, ali u onom kontekstu da ne vrijeđa sebe ni okolinu. Ona je zakon dijete, odličan đak, prezadovoljan sam njom.

 Šta će tata reći ako Sara jednog dana nađe dečka?

– Ona ga već ima.

 Tražite li mu mane?

– Ne. Pođem od sebe, to bi bila greška. Jako mi je bitno da je niko ne povrijedi, ali biti pod staklenim zvonom nije zdravo. Sara je pametna cura i zna šta radi. Sto posto sam siguran u nju i ne vjerujem da ću s njom ikad imati problema. Naprotiv. Mislim da će me samo lijepe stvari od nje “pogađati”.

Robie Williams je nedavno izjavio da će kćerki, ako jednog dana to poželi, kupiti najbolju drogu i da će je njih dvoje skupa probati. Razgovarate li Vi s kćerkom o periodu Vašeg života koji su obilježile droge i alkohol, a zatim i liječenje od njih?

– Normalno. Ja sam čovjek koji voli da eksperimentiše. Sve u životu doživljavam kao flert. Pazi sad, ja ne zagovaram niti propagiram nešto, a prošao sam sito i rešeto. Moj jedini problem je bio što to ne znam sakriti. Tata mi je uvijek govorio: „Što, sine, moraš iskreno odgovarati na svako pitanje?” Ja drugačije ne znam. Znaš li koliko ima mojih kolega za koje ti možeš pretpostaviti svašta nešto, ali se kriju? Ja s tim nemam problema. Nikad se nisam krio. Nemam oraha u džepu, moj život je samo moj i neka mi sudi dragi Bog.

 A kajete li se zbog ičega što ste radili?

– Ne. Boli me k… šta ko misli o meni. Ovo je moj život. Ja volim da volim ljude, ali da mi neko određuje koliko koraka treba da napravim u životu, to ne može, to je moglo dvoje ljudi i oni su pod zemljom. Ne kajem se ja nizašta.

 Koliki utjecaj na Vas ima stariji brat, u kakvim ste odnosima?

– Nekad je važilo da je stariji brat autoritet. Ali, nit’ on meni daje savjete nit’ ja njemu. Sjednemo, popijemo kafu, ispričamo se i to je to.

Tifa, ušli ste u šestu deceniju života. Osjećate li se staro?

– Ma ne. Godine čine svoje, mijenjaju me pomalo, ali u glavi i srcu sam dijete, neću nikad odrasti do kraja i super mi je to.

Dugo ste nosili dužu kosu. Kad ste je ošišali i zašto?

– Ošišao sam se kad sam se liječio ovisnosti od droge i alkohola, mislim da je to bila 2006. godina. Dosadila mi je bila, počela je sijediti, a ja neću da se farbam. Ja kad sam se farb’o, niko se nije farb’o. I tako…

Hoćemo li na sarajevskom koncertu vidjeti nekoga iz ekipe „Dugmeta”? U kakvim ste odnosima?

– Nije ništa idealno. Nije ni u jednoj porodici, pa tako ni u jednoj grupi koje više nema. Što se tiče koncerta, nema potrebe da mi dolaze ljudi sa strane, ni ovakvi ni ovakvi. Ovo je događaj za 33 godine moje karijere, i tu sam ja. Doći će, brate, svi ljudi koji vole Tifu. Da im se odužim na svoj način za sve ove godine koje su uz mene. Nisam ja sklon marifetlucima. Ponosan sam na to, žestoko sam spontan, nemam kratica. Diplomatija mi nije strana, ali za mene je ona kurva, a ja ne volim kurve.

Odavno niste nastupali u Sarajevu. Gdje jeste i od čega ste živjeli?

– Bebek, Alen i ja smo radili pet godina zajedno, onda smo Alen i ja zajedno radili još godinu i to je to. Ja živim od dijaspore. Od ovih prostora se ne može živjeti, ovdje je platežna moć nikakva. I za ovaj koncert kažu da je skupa karta. Izvini, molim te, skupa je i produkcija. To plaćam ja iz svog džepa. I tako cijelog života. Mogao sam steći mnogo toga…

A niste. Koliko ste na svom džepu osjetili krizu posljednjih godina?

– Osjetio sam je sigurno, jer sebe stavljam u kategoriju sasvim običnih ljudi, kao što si ti, ovaj fotoreporter… Mi već 20 i nešto godina trubimo kako želimo promjene i kako smo multikulturalni i vaki i naki, ali to na kraju ne bude tako. Svi glasaju za „svoje” korpuse. Nema tu sreće. Da bi se stanje popravilo, treba napraviti jedan carski rez, radikalni potez. Znaš šta me još buni? U začetku neke ideje sve se ide srčano i onda ti osjećaji za pravednost  tupe, ti se polako infiltriraš u neke sitne lične interese, zaboravljaš ono s početka. Maloprije si rekla da sam mogo imat’ svašta, a nisam. Pa jesam, ali nek’ nisam. Nek’ sam ja ostao ja. U ovoj koži se dobro osjećam.

Samo nek’ ne puca

Ove godine je mnogo koncerata. Tako je bilo još samo krajem devedesetih i početkom 2000-ih. Sluti li to na neka bolja vremena?

– Ko zna?! Velika je razlika u ljudima tad i sad. Tad nam je bilo bitno samo da ne puca, bili smo usmjereni jedni na druge, ali ne puca dva’est godina… Sad smo postali pomalo sebični.

 Sve za Saru

– Stanje u rock muzici je odraz današnje situacije, ali ja se toga ne odričem. To je moja ljubav.  Vjerujem u ono što radim i ne želim da bježim od samog sebe. Jedino što bi me moglo promijeniti jeste da mi neko ugrozi život djetetu, onda bih bio spreman na sve.