Bez tabua

Feminizam ili kako ostati vještica by Ina Hamzić

Jednom mi je nana, uz šoljicu kafe i miris duhana, ispričala priču o heroini Smiljki iz Trebinja. Rođena u jeku Drugog svjetskog rata, jedna od devetero djece sirotinjske porodice, Smiljka je odrasla u posuđenim čizmicama koje su, prije nje, nosile sve starije sestre. Nije bila najljepša i najmlađa, kako to obično biva u bajkama, ali je bila najbistrija i znala je da punoljetsvo neće dočekati mršavija za još koji kilogram. Umjesto toga, Smiljka je zavela mornara Iveta i s njim pobjegla u Zadar. Da je Smiljka, kojim slučajem, imala nadnaravne moći, izliječila bi sve bolesti usne šupljine Trebinjaca, toliko su oni s njenim imenom ispirali usta. Samo je malo groznije, od toga što je pobjegla neudata, bilo to što je otišla za nekog tamo Iveta.

Jedan sat, vještice nema. Prošlo je nekoliko mjeseci i Smiljka se vratila u svoj grad, slomljenog srca ostavljenog na jednom ohrndanom brodu u Sredozemnom moru. Pričalo se da ju je Ive mnogo varao. Doživljavajući je kao bogohulnicu, muškarci su je željeli za razonodu, a Smiljka se pokušavala spasiti propasti. Jednog jutra, dok joj je krčao želudac od gladi i bijesa, odlučila je pokazati Trebinjcima ko je kome razonoda. Od toga dana, Smiljka je uživala u seksu bez bojazni da će izgubiti davno izgubljeni obraz, pomno je birala muškarce (i poneku ženu) s kojima se razonodila, a zauzvrat je dobijala novac. Kada su Trebinjci osjetili da Smiljku ne mogu povrijediti priče, te da ona neće sa svakim, Smiljka je postala vanredna kategorija žene – žena kojom se više nije moglo manipulisati. Običaji joj nisu predstavljali ništa, Trebinjci je ničim nisu mogli ucijeniti, a Smiljka je radila samo ono što je htjela i kada je htjela. Nemojmo se zavaravati da je Smiljka bila sretna (poneki muškarac je znao ispričati kako mu je plakala na ramenu za Ivetom), ali je, za jednu vješticu, zavrijedila itekakvo poštovanje. Ako su neki putopisci, tih godina prolazili pored Trebinja, sigurno su sa čuđenjem zabilježili zvukove razbijenog kristala kako udara od pod. Nije zgoreg provjeriti činjenice u nekom od gradskih arhiva, ali se priča da su to bila muška srca koje je Smiljka lomila kao “dobar dan”.

Nije važno kako je Smiljka skončala, ali divljenje koje je ona izazvala u očima moje nane ostalo mi je urezano u pamćenje. Kada pomno razmislim, uviđam da ni moja nana ni Smiljka nisu bile sretne žene. Prva je živjela prema pravilima, udala se, rađala, ispunila svoju (nametnutu) žensku dužnost, pričala blago, kuhala dobro, dahnula dušom tek kada je dedo umro. Smiljka je učinila sve suprotno, ali je i njena odluka nastala iz čežnje za jednim muškarcem. Neko bi pomislio da je Smiljka samo naizgled feministica, jer je sve radila iz dubokih antifeminističkih uvjerenja. Ali, ko smo mi da sudimo šta je pravi motiv za feminističko preobraćenje? Mene niko ne može ubijediti da Smiljka nije prva, prava pravcata trebinjska feministica!

…jer razumijem žrtvu, jer razumijem ljubav i jer poštujem njen buntovnički duh.

Samo se pitam, hoćemo li ikada postati feministice, bez da nas motivira neki muškarac? I zašto, kada smo već toliko hrabre da se odvažimo na taj čin, još moramo oponašati muški diskurs da bismo bile bezbjedne, nesvrstane, nedodirnute od mizoginizma. Kada ćemo biti sretne sa svojim feminizmom? Virginia Wolf, ta velika engleska književnica, jednom je poentirala (ne)moć svrstavanja društva u spolne kalupe: “Fatalno je živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena.” Jer, nije se Smiljka borila za svoj feminizam da bi sebi natovarila na svoja ženska leđa sve poslove koje rade muškarci. Smiljka je samo željela osjetiti Ivetovo zadovoljstvo prilikom varanja. Ravnopravnost. Smiljka je željela ravopravnost. To je, u svojoj suštini, prejednostavna riječ zbog čijeg nerazumijevanja i danas trpe sve žene, ali i muškarci svijeta. Nije muškarcima njihov patrijarhat ništa dobro donio. Na njihovim plećima je previše dokazivanja, takmičenja, pune odgovornosti za porodicu, pribavljanje novca, lavovsko preživljavanje. Muškarcima je potreban feminizam podjednako kao nama!

Krećem od sebe: Pitam se: “Šta sam ja uradila za feminizam? Kojeg muškarca sam i gdje naučila jednakosti? Jesam li uopće i da li je neka žena, posmatrajući me kako ravnopravno nosim teške kese iz prodavnice, ali i ravnopravno ljenčarim na Suncu, poželjela da to promijeni i u svojoj kući? Koliko li me muškaraca naziva vješticom samo zato što nisam poslušna?” Mada, vještica si i kada si poslušna. Epitet ti ne gine. Čitam šta sam do sada napisala i nerviram se, jer svaki tekst koji pišem o feminizmu na kraju ispadne kao tekst velikih riječi koje potiču na revoluciju. Nisam sposobna za kosmičke promjene, neka moj feminizam bude moja individualna revolucija. Zato, svaki put kada poželim da odustanem, sjetim se Smiljke. Smiljka mi je nauk. I za dobro. I za loše. Smiljka je moja heroina.