Čekaj, prvo selfie kako pakujem stvari za trening. Čekaj, selfie kako izlazim iz auta, pa ulazim u fitness centar. Selfie iz svlačionice, a onda selfie kako naslonim ruku na jedan od tegova. Da, selfie je postao sastavni dio života svih onih koji se odlučuju da krenu u fitness centar.
BiH trenutno doživljava ekspanziju fitness centara. Samim tim je počelo i širenje svijesti o zdravom načinu života i brige o sebi. Ali, zapostavlja se jedna činjenica, telefon nije sastavni dio treninga. Iz ličnog iskustva mogu reći da na taj način sve što možemo izgubiti je dragocjeno vrijeme koje nema povratka. Vrijeme je ključno u svemu, trenutak kojeg sad posvetimo sebi, sutra već postaje historija. Ako smo već odvojili taj sat za sebe, i odlučili da vježbamo, zašto gubimo vrijeme na slikanje, traženje filtera, ponavljanje slikanja, ponovo filteri, tagovi, heštagovi. Već smo izgubili deset minuta koje ne možemo vratiti. A u tim minutama smo mogli odraditi ili po još jedno ponavljanje, seriju vježbi, pa čak i istrčati dodatnih stotinjak metara, zavisno od toga ko koliko i kako trči.
Opet, uzimam sebe kao primjer. Po struci sam novinar, i kad nađem tih sat vremena, pokušavam odraditi trening što je bolje moguće. Fokusirati se na vježbe. Oni koji me prate, znaju da se često šalim na svoj račun kroz slike, kao i razne šaljive videe. Sve to radim nakon treninga. Jer, logično, već sam završio i imam vremena za dalje. Sasvim je razumljivo da ćemo stalno nositi mobitel sa sobom jer je on postao opsesija svih nas. Ta produžena ruka, ili bolje rečeno dodatni mozak kojeg nosimo sa sobom, zna biti i od koristi. Pa je poželjno upaliti YouTube i pogledati kako se neka vježba pravilno radi. Uradio sam to više puta, i to vrijeme je aktivno. Aktivno je, jer sam nešto novo naučio, proširio svoje znanje. Narodski rečeno, merak mi je nekad raditi „photobomb“ kad ljudi dođu na trening da se slikaju. Znam da možda iznerviram, bude onih što se nasmiju – ali u sebi mi sigurno svašta kažu.
Zamislite sebe kako trčite na nekoj livadi, vadite mobitel, otključavate, ukucavate pin za ekran, pa pokrećete kameru, tražite dobar ugao, svjetlo, slikate. Pa slijede filteri, objave na svim mogućim društvenim mrežama, i dalje trčite. Provjeravate lajkove i komentare. Čekaj, stani sa trčanjem, samo na ovaj jedan komentar da odgovorim. „Wow mačko trči se. Respect!“ „Hvala, moram malo. #calorieburn“ Ahaaa, kalorije neće otići mačko ako tipkaš. Ne, ne. Kalorije će otići ako se posvetimo sebi. Posvetiti se sebi znači biti fokusiran na to što radimo. Pa isto kao u poslu, ako volimo posao, dat ćemo od sve od sebe da uradimo kako treba, da bismo zadovoljili svog šefa/icu i da na taj način obezbijedimo i ono vrijeme koje ćemo sebi posvetiti.
E, ali mačak/mačko selfie na Instagramu neće donijeti da one ljubavne ručke odu. Valja se uslikati danas, pa za mjesec opet, da vidimo dokle smo došli sa napretkom. Ili smo se unazadili, jer slatko je pojesti kroasan nakon treninga, ili neku dobru salatu sa preljevom od jogurta sa punomasnim sirom. Ali hej, salata je bila za ručak. Nego, hiljadu ljudi hiljadu ćudi. Svako vodi svoj život kako mu je volja i na taj način čini sebe sretnim. Ako je stotinu lajkova sreća, a šećer i holesterol u krvi prolazna farsa, onda je to i opravdano. Primijetite sarkazam u zadnjoj rečenici.
Bilo kako bilo, rekoh već da sam novinar. Nisam fitness trener, iako sam završio samo kurs i imam licencu. Ljude treba pustiti, ne vole svi pametnjakoviće. Uh, čekaj još jedan selfie, tekst mi je pri kraju. Mislim da ne treba dopustiti da nam društvo diktira život, niti da smo robovi tehnologije. Život nije na društvenim mrežama, nego van njega. Selfie – može, ali nakon što ste vrijeme iskoristili kvalitetno za sebe i svoje zdravlje. Nije bitno da li to vrijeme provodite kod kuće vježbajući, u fitness centru ili negdje u prirodi. Opsutite se i budite svoji, a ne tuđi. Čekaj, sad selfie kako sam završio.
Klik, lajk, komentar.