Bez tabua

Bitno je u životu spoznati  i Vratnik, ali i drugi univerzum by Alma Telibečirević

Nekoliko godina dvije lokacije mogu nazvati svojima: moje drago Sarajevo i vruću Arizonu. Oduvijek sam bila znatiželjna osoba, još od djetinjstva sam znala lutati po vratničkim uličicama da se izgubim, a da me ni s tako malo godina (pet-šest) nije bilo strah. Usput bih upoznavala komšije, igrala se s neznancima, te prosto postala čičkava maskota mahale.

Moji roditelji su redovno bili istraumirani, jer me nisu mogli locirati. Nekada je bilo dovoljno samo nekoliko minuta da nestanem iz vidika i da me traže, ama baš svuda. Pričaju se priče, kako me je stariji brat Amir čuvao i skrenuo je pažnju s mene na samo pet minuta, što je bilo sasvim dovoljno da u dvorištu pronađem ostatke ugljena za loženje, da se istuširam u njemu i budem potpuno crna. Amir kaže da nije znao tada bi li plakao od straha da bi mogao biti kažnjen, jer nije pazio na mene, ili se smijao gledajući u mene takvu.

Poslije rata i tinejdžerskih godina provedenih u Sarajevu uspjela sam izmajmunisati da odem u Italiju da studiram, nakon što sam sama, uz pomoć knjiga naučila dovoljno italijanski jezik, kako bih mogla studirati. I po povratku u Sarajevo, uvijek sam uspijevala biti uvučena u projekte koji su donosili i putovanja. Potpuno nebitno da li su me ti projekti nekada odveli u Amsterdam, Hamburg ili u Banju Luku, Split, Beograd… Uvijek sam, u svakom kutku svijeta uspijevala uz pomoć te lude znatiželje steći neke nove spoznaje, prijatelje, razbiti neke lične predrasude, proširiti vidike…

Da ne idem u detalje cijelog svog života, moja luda znatiželja i nedostatak straha od novog i neistraženog me je doveo i do Arizone, gdje živim već dvije godine. Pomogla mi je da proputujem i veliki dio Afrike i shvatim da pojma nisam imala o tom dijelu svijeta, i da je često ono što mislimo da znamo o nekom mjestu, tek samo mali procent onoga što to mjesto jeste.

Često čitam, razmišljam, slušam o strahovima, da, ako se otisnemo u svijet, izgubit ćemo ono nešto svoje, da trava ne mora nužno biti bolja u tuđem dvorištu. Slažem se. Ukoliko to dvorište posmatramo kao tuđe i ukoliko mislimo da ćemo izgubiti vlastito dvorište čim nam prestane biti u vidnom polju. Sjećam se da sam na intervjuu za fellowship na pitanje: “Na koji način ću vratiti svojoj zemlji ono što se uloži u mene”, pomislila da je to besmisleno pitanje. Pa ako bih i bila izabrana, to bi bilo upravo zbog svega onoga što jesam, što je ta ista zemlja sagradila u meni, iskustva koja sam stekla. Mislim da to nije pitanje izbora, gdje god da jesmo, mi ćemo uvijek biti vezani za mjesto iz kojeg dolazimo, koje nas je kreiralo ovakve kakvi jesmo. Možemo mi da volimo ili mrzimo mjesto iz kojeg dolazimo, ali bez obzira na to šta su naše želje mi ćemo uvijek promovisati i na određeni način utjecati na to područje.

Kada se otisnemo iz svog grada, ne znači da ga gubimo, samo nam prostor djelovanja ili avlija postane malo šira. Globalno nam pomaže da razbijemo predrasude, lokalno nam pomaže da sačuvamo integritet.

Globalno nam pomaže da rastemo i kreiramo prijateljstva na najčudnijim i naživopisnijim mjestima.

Lokalno nam pomaže da sagradimo prijateljstva koja traju cijeli život i koja postanu dio familije. Globalno je neophodno da ne bismo zapali u ksenofobiju, ignoranciju, uskogrudost. Lokalno nam pomaže da shvatimo otkud smo krenuli. Jedno nužno ne isključuje drugo. Internet nam čini privid da možemo biti globalni čak i ako ne mrdnemo iz svoje sobe. Virtualno ne zamjenjuje realnost. Kao što izreka kaže: “Putovanje je za mlade edukacija, za stare je dio iskustva”. Bitno je u ovom životu pokušati spoznati i Vratnik i neki sasvim drugi univerzum, poput, recimo, Arizone.