Bez tabua

Učiti ili ne učiti, pitanje je sad? by Haris Pašović

Šesnaestogodišnja djevojčica Ševala Zildžić napisala je pismo reisul-ulemi Džemaludinu ef. Čauševiću za zahtjevom da joj odobri upis u Mušku gimnaziju 1919. godine. Reis Čaušević je pozvao Ševalu jer je želio upoznati djevojčicu koja je imala dovoljno samopouzdanja da bude prva žena u historiji BiH koja je istupila s takvim zahtjevom. Bio je impresioniran Ševalom i odobrio joj je da bude prva djevojčica koja će u BiH upisati Mušku gimnaziju.  G. Zildžić, Ševalin otac, bio je snažan i pametan čovjek koji nije htio da spriječi progres svoje kćerke. Podržavao ju je i štitio. Kako su Ševalu na putu iz škole često kamenovali muškarci, strašni sarajevski frajeri, g. Zildžić je svoju kćer svakoga dana odvozio i vraćao iz škole kočijama.

Pismenost žena u BiH je savremeni fenomen. Nije da su muškarci u BiH bili nešto strašno pismeni do prije 70 godina, ali žene su bile gotovo potpuno nepismene. Na početku prošlog vijeka samo 10 Bošnjaka imalo je završen fakultet: Ćamil Karamehmedović, dr. Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr. Halid, Abduselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, dr. Safvet Bašagić i Šemso Salihbegović (7 pravnika,  1 filozof/pjesnik i 1 veterinar). Većina žena su tada bile nepismene. One rijetke koje su išle u školu, nisu mogle dalje od osnovne. Ni osmanska ni autrougrska okupacija nisu dozvoljavale ženama srednje i visoko obrazovanje.  Kraljevina Jugoslavija je, 1919., dozvolila upis djevojčicama u gimnazije i Ševala Zildžić je tu vidjela svoju šansu.

Zahvaljujući podršci svoje porodice, Ševala je završila Medicinski fakultet u Zagrebu 1931., te postala prva doktorica muslimanka u Kraljevini Jugoslaviji. Ševala se tada i udala za kolegu s fakulteta, Muhameda Iblizovića, a vijest o tome da su dvoje muslimana završili medicinu i vjenčali se bila je takva da ju je objavio „New York Times“!

U to vrijeme još jedan otac u BiH je imao širok pogled i podržavao svoje kćerke. Osman Nuri Hadžić, pjesnik i pravnik, upravitelj Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, imao je četiri kćerke.  Nadžida i Zineta su završile pravni fakultet, Rabija je bila nastavnica, a Bahrija je studirala solo pjevanje i postala jedna od najvećih operskih zvijezda u Evropi.

U Tuzli, Muhamed Sami Šerbić, ljekar, pozdržao je svoju kćerku Hibu, koja je, 1939., bila prva muslimanka koja je završila Medicinski fakultet u Beogradu.

Prije samog početka Drugog svjetskog rata, 1939., u BiH je bilo malo više od 700 muslimana koji su imali završen fakultet, a među nijima samo 14 žena, otprilike dva posto.

Srpkinje, Hrvatice i Jevrejke nisu bile u boljem položaju. Rijetke žene su bile obrazovane, a većina su bile nepismene.

Socijalistička jugoslavenska vlast, 1945., uvela je obavezeno osnovno obrazovanje pod prijetnjom zatvora za roditelje koji nisu htjeli dati svoju djecu u školu. Za odrasle su organizovani tečajevi opismenjavanja. Do tada je u BiH bilo gotovo 90 posto nepismenih žena, a za samo nekoliko godina u BiH je nepismenost smanjena na minumum.  Žene su prvi put u historiji BiH mogle da glasaju na izborima, da budu u politici, da budu direktorice preduzeća, javne ličnosti, univerzitetske profesorice, sutkinje…. Jugoslavija je bila jedna od prvih zemalja na svijetu koja je imala politiku da žene i muškarci budu jednako plaćeni za iste poslove, što je još i danas problem u SAD-u i Velikoj Britaniji, gdje su žene plaćene manje.

Ukratko, da nije bilo socijalističke Jugoslavije, većina Bošnjakinja, Srpkinja, Hrvatica i Jevrejki u BiH bi danas bile nepismene. To je činjenica, iako možda ona ne ide naruku onima koji žele kreirati našu “bolju prošlost.” Aida Abadžić Hodžić ne bi mogla objaviti na njemačkom monografiju o velikom evropskom umjetniku, Srebreničaninu Selmanu Selmanagiću; Jasmila Žbanić ne bi dobila Zlatnog medvjeda za “Grbavicu”; radovi Šejle Kamerić ne bi bili u svim značajnim galerijama moderne umjetnosti; Dunja Mijatović ne bi bila Evropska komesarka za ljudska prava; Svjetlana Kitić ne bi bila najbolja rukometašica svijeta; Dinka Delić ne bi bila Miss Jugoslavije; Duška Jurišić ne bi bila urednica poltičkog magazina “Pošteno”; Ismeta Dervoz ne bi vodila naše delegacije na Eurosong;  Razija Lagumdžija ne bi osnovala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zastrašujuća je misao o BiH u kojoj bi bile nepismene: Senka Kurt, Sara Vujković, Edina Kamenica, Aida Begić Zupčević, Irma Saje, Vanja Ciraj, Marijela Margeta Hašimbegović, Irena Mulamuhić, Indira Kučuk Sorguč; Ferida Duraković, dr. Vesna Čengić, Senada Kreso, Tatajana Ljujić Mijatović, Aida Čerkez, Alma Švrakić, Amna Popovac, Emina Ganić, dr. Maja Banjin, Nikolina Veljović, Ognjenka Finci, Selma Spahić, Ana Babić, Neira Latić Hulusić, Edina Papo, Vildana Selimbegović, Emina Hodžić Adilović, Tanja Đurić, Alma Duraković, Sabrina Begović Ćorić, Lada Maglajlić i stotine hiljada Bosanki i Hercegovki koje suštinski doprinose u svakom polju života u ovoj zemlji.  Među njima i Amela Keserović, urednica ovog magazina, koja me je pozvala da napišem kolumnu po mom izboru. Pomislio sam da je važno da pišem o obrazovanju, jer obrazovanje kao i položaj žena nisu zagarantovani sudbinski u BiH. Kad pomislimo da ne može gore, dođe do nas spektakularna vijest – ovog puta iz Hrvatske – da konzervativci predlažu zakone po kojima bi djeca u školi morala slušati predavanja u skladu s uvjerenjima njihovih roditelja. Tako ako roditelji vjeruju da rode donose djecu, da je zemlja ravna ploča i da im komšinica baca sihre – njihova djeca bi u školi učila o putanji leta roda s bebama u kljunu; gledala u atlase ravne zemaljske ploče i izračunavala brzinu djelovanja sihre u odnosu na njenu masu. Ako vam se ovo čini apsurdnim, napravite listu svega što vam je izgledalo apsurdno i nemoguće, a dogodilo se. Uvidjet ćete da nije nemoguće da uskoro dođe vrijeme u kojem će ženama najintelekutalniji posao biti pravljenje džema, dok u naručju drže dijete zaraženo ospicama. Sreća je jedino da će u nekim slučajevima inoča brinuti o ostalo petero djece, također zaraženih ospicama.