Bez tabua

Neka se živi sastaju! by Berka Nezić

Kad sam u mladosti slušala pjesmu „Indexa“ u kojoj postoji stih: “Jer je život samo ovaj jedan/nema ništa/ništa izvan njega”, odlučila sam da ću dati sve od sebe kako bih bitne stvari ostvarila u životu. Negdje sam pročitala da je uzalud živio čovjek koji nije napravio kuću, napisao knjigu, rodio dijete i posadio stablo“. Ja bih tom popisu dodala: „Koji se barem jednom godišnje ne sastaje sa svojom rodbinom“. Sudeći prema ovoj zahtjevnoj izreci, proživjela sam nekoliko burnih života i ostavila trag vječnosti o svom postojanju. Misli o životnim vrijednostima pojavljivale su se povremeno, a naročito u vrijeme liječenja karcinoma. Uvjerena sam da sam se uspjela izliječiti upravo zato što sam i tada znala da postoji još toliko toga. Jedna od najjačih mantri za opstanak i ostanak u životu bilo je čvrsto uvjerenje da ne postoji nijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti odgoj svoje tada dvogodišnje kćerke. U tim trenucima ona mi je bila najdragocjenija i „najskuplja“, mada pored nje imam još dva sina. Ostanak u životu za moju djecu bio je ultimativan. Ali, istini za volju, kako rekoh, htjela sam i sama proživjeti još toliko toga što je vrijedno života.  Kako su godine odmicale, sve više sam shvatala koliko znači porodica.U mladosti sam manje držala do toga s obzirom na to da je moj fokus bio na kuću, djecu, brak, karijeru… i to bi često postajalo previše za mene. „Familija je bitna, to i vrapci znaju, ali sada mi nije do dalje rodbine.“ Tako sam često, umorna od neizdržive dinamike života, propuštala pozive na neka slavlja i prilike za druženje s njima.  Opet ponavljam – Familija je bitna. Mnogi bi na ovo uzdahnuli, jer u svakoj porodici ima pored lijepih – tužnih i ružnih trenutaka. Ali, kako god, nema ništa svetije i preče od nje. Kad god poslije nekog konflikta nisam govorila s nekim od njih, znala sam da bi mi u slučaju nevolje pritrčali u pomoć. Zato postoje ove rečenice: „Svoje se meso ne jede“/„Krv nije voda“/„ Ko se na svog tuži, sam sebe ruži“.

Rasuti smo po raznim državama pa čak i različitim kontinentima. Sastajali smo se rijetko, kada nam neko „preseli“ ili na veseljima kada ženimo i udajemo sinove i kćeri. Ostadosmo željni jedni drugih. U jednom razgovoru s rodicom Aidom T., nekoliko puta smo ponovile kako nam dugo niko nije umro a niti se oženio, da bismo se vidjeli s dragim licima. Obje gotovo u isti glas izgovorismo: „A zašto bismo morali imati sahrane i svatove da bismo se sastali?“ I tako pade ideja da organizujemo skup familije bez konkretnog povoda.

Napravile smo plan za okupljanje u gradu našeg porijekla. Sastavile smo spisak živih potomaka našeg zajedničkog djeda, uključujući snahe, zetove, unuke, praunuke… Iznenadile smo se kada je broj premašio stotinu i zaključile da nam je djed bio vrlo produktivan. Pri prvom susretu bilo je previše ljubavi na jednom mjestu. To je srce trebalo izdržati. Osim suza za nekima kojih više nema, najviše smo pjevali, plesali i neprestano se grlili. Poslije euforičnog „probijanja leda“, jedva smo se rastali, odlučivši da to treba ponavljati i pretvoriti u tradiciju – svake godine u isto vrijeme i na istom mjestu. Tako je i bilo. Upoznali su se praunuci mog djeda, koji nisu znali jedni za druge. Svaki put se sjetimo zgoda iz djetinjstva, koje po ko zna koji put prepričavamo.

Upravo sam se vratila s ovogodišnjeg skupa familije i trebat će mi dana da sredim utiske i posložim fotografije kao novonapravljene uspomene. Ove godine nisu mogli doći naši veseljaci koji naše zabave podižu do usijanja: tetka Almasa iz Danske, Nada iz Holandije, daidžinca Raza iz Španije, Ibro iz Njemačke… Ali, možda su baš zato Anto i Jasminka došli do izražaja kao najveseliji i najšarmantniji par ovogodišnjeg susreta. Adnan i Ruža se bore za zdravlje, a ipak su uspjeli doći iz Švedske. Neobični jer nisu bili veseli, iako su jedni od onih koji na slavljima prave najveći urnebes. Svi smo poželjeli rođaku ozdravljenje, pa će, vjerujem, biti novih prilika za radovanje. Najstarija učesnica familijarnog susreta bila je naša prelijepa tetka Fatima – bogme, svaka čast, još može kolo poigrati kao neka mlatka. Mogla bih satima pričati o utiscima s naših porodičnih susreta. Ali, previše nas je da bih mogla sve spomenuti.

I ovog puta, rastadosmo se uz zagrljaje i suze. Stigosmo svojim domovima, puni uspomena kao brodovi koji dolaze iz dalekih zemalja i donose ukusne i mirisne mirođije. Toliko su dragocjene da se uzimaju na grame, kako bi nam cijelu godinu trajale, sve do sljedećeg susreta. Zato, sastajmo se dok smo živi! Ne čekajmo svadbe i sahrane – da bismo se vidjeli!

 

Berka Nezić, književnica i terapeutkinja